Nije čudo da ovaj film slabo prolazi u hrvatskim kinima, pa pogledajte samo kako je čudna radnja

Jedan od najvećih Pixarovih uspjeha posljednjih godina bio je dugometražni crtić "Izvrnuto obrnuto 2", prilično kompliciran, ali i poučan, jer se u njemu natežu emocije jedne tinejdžerice.

Svaka je nazvana kao i u zbilji, na primjer, Zebnja, Radost, Dosada i tome slično, a velika je pobjeda što su klinci sve to progutali kao vrhunsku zabavu. Tim se tragom zaputio i novi Pixarov film "Elio", ali s puno manje duha i bezobraštine. Naslovni junak je dječak koji je upravo ostao bez roditelja, pa se za njega brine teta Olga koja radi kao časnica u američkoj zračnoj bazi. Elio samo fantazira o vanzemaljcima, piše im poruke na pijesku na morskoj obali, ali isprva nikakvih rezultata. Zapravo ih ima, ali dječak ih ne zna prepoznati jer ga ometaju bezobrazni vršnjaci, a i teta mu nije od osobite pomoći. Napokon se dogodi ono što je priželjkivao, vanzemaljci uistinu dođu po njega, i to u trenutku kad su mu najpotrebniji. Iznenada se našao u Komuniverzumu, u kojem nije sve baš idealno, budući da su uz Elia, kojeg smatraju predsjednikom Zemlje, dobili još jednog kandidata, ratobornog Lorda Grigona. Elio pokušava pregovarati s njim, ali završi u Grigonovom zatvoru i usput se sprijatelji s njegovim sinom Glordonom: taj za razliku od oca uopće nije ratoboran i strahuje od trenutka kad će ga proglasiti odraslim i natjerati da sudjeluje u porobljavanju drugih Planeta.

Film je nesumnjivo politički korektan, osuđuje nasilje i zagovara mir među narodima i pojedincima, međutim, slaba je to utjeha za kompaniju koja nas je prvenstveno znala zabaviti i nasmijati. Nimalo slučajno da "Elio" vrlo slabo prolazi u kinima, djeluje didaktički, a čudan je i dramski motiv da su dječaku neobjašnjivo stradali roditelji i da nalazi neželjenog skrbnika u teti Olgi. Potonja voli Elia, ali ne zna kako bi s njime uspostavila zajednički jezik.

Kako nas je Pixar već navikao, njegovi animatori su neizmjerno talentirani i inventivni, film je snimljen uz pomoć anamorfnih leća, koje cjelini osiguravaju fluidni prosede, no bez dobre priče nema ni dobrog filma, pa bez obzira o kojoj je vrsti riječ. Jedan od redatelja, Adrian Molina, dao je cjelini autobiografski štih, međutim, to očito nije bilo dovoljno, jer se ubrzo prebacio na drugi Pixarov projekt.