IVONA JUKA

'Netflix je otkupio film 'Ti mene nosiš', a u Hrvatskoj mi ne daju snimati nove projekte'

 CROPIX
Netflix je mogao uzeti naš film samo za određeno područje, ali se odlučio za prikazivanje diljem svijeta. To je veliki kompliment jer očito smatraju da smo dostigli kvalitetu američke produkcije. Velika je stvar što sada film na hrvatskom jeziku može gledati poslovni čovjek u New Yorku, domaćica u Oklahomi, student u Brazilu...

Kad je u kinima prikazan cjelovečernji film Ivone Juke “Ti mene nosiš”, uslijedila je nezapamćena provala kritičarskih pohvala.

Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko jednodušne podrške nekom filmu i umjetničkom djelu koje mijenja opću percepciju autorskog kapaciteta domaće kinematografije. Dokinuta je Zvonimirova kletva koja je ranije rastjerivala publiku te otvrdla srca članova međunarodnih festivalskih žirija. Zaista, film koji je Ivona Juka uz neznatnu pomoć javnih fondova proizvela sa sestrom, producenticom Anitom, preko njihove privatne kompanije 4Film, prošao je trijumfalni put, osvojio mnoštvo nagrada, a zatim postao prvi film iz regije koji je kupio Netflix pa je na toj platformi za komercijalnu distribuciju filmskih djela postao dostupan u cijelom svijetu.

Jedinstveni autorski uspjeh, računalo se, pobudit će napokon interes hrvatske državne zaklade za film, Hrvatskog audiovizualnog centra, za tu izuzetnu filmašicu. No, umjesto toga, direktor zaklade, Hrvoje Hribar, napisao je pismo kolegama u Srbiji moleći ih da Ivoni ne odobre nikakav novac za koprodukciju. A njen sljedeći projekt HAVC je glatko odbio, jer je komisija koju je nominirao Hribar ustvrdila da je prikaz hrvatskih vojnika u tom ratnom filmu - nedoličan. Ivona Juka odlučila je stoga otići u Bruxelles i ondje potražiti novac za naredni projekt…

Zagreb, 180515.
4 film, Bauerova ulica.
Redateljica filma Ti mene nosis Ivona Juka.
Na fotografiji: Ivona Juka.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / HANZA MEDIA
Ivona Juka

Netflix je kupio vaš film “Ti mene nosiš” za distribuciju na svojoj mreži koja ima 75 milijuna korisnika u gotovo svim zemljama svijeta. U našim kinima film je gledalo oko 12 tisuća ljudi, ali se prikazivao na brojnim svjetskim festivalima, gdje ste dobili 10 nagrada, što znači da ste zasigurno doprli do specijalizirane, stručne publike, gremija filmske profesije. No, to ipak nisu kino-gledatelji - mislim da u posljednjih 25 godina zapravo nitko nije probio taj nevidljivi zid koji naš film i provincijalnu kulturu odvaja od svjetskog mejnstrima. To mora da je strahovita frustracija za umjetnika - rekao bih da filmove ne snimate za festivale nego za publiku; mislite li se da bi to Netflix mogao promijeniti, srušiti taj zid?

- Netflix je mogao uzeti naš film samo za određeno područje, ali odlučio se za tzv. world wide - prikazivanje širom svijeta. To je veliki kompliment, jer očito smatraju da smo postigli kvalitet američke produkcije, koje su većinske na njihovoj platformi, uz visokobudžetske europske i druge svjetske filmove, te da smo, što je najvažnije, zanimljivi svjetskoj, a ne samo regionalnoj publici. Doista ste u pravu kad kažete da smo ‘probili zid’, jer dosad su čak i world salesmani smatrali da filmovi iz ove regije mogu biti zanimljivi samo nama, eventualno festivalima, ali nimalo prosječnom gledatelju u svijetu. Velika je stvar što trenutno film na hrvatskom jeziku može gledati poslovni čovjek u NY, domaćica u Oklahomi, student u Brazilu ili bilo tko u svijetu, jednostavnim klikom na Netflix. To je jako značajno za hrvatsku kulturu, značajnije od bilo koje festivalske nagrade. Vjerojatno će mnogi u svijetu prvi put čuti kako uopće zvuči naš jezik, vidjeti naše glumce, čuti našu glazbu, gledati naše lokacije i pojmiti naš kulturni idiom.

Kako ste uopće uspjeli realizirati film (i seriju “Da sam ja netko” koju ste snimali istodobno)? Film traje dva i pol sata, a epizode serijala nisu naprosto premontirane sekvence. Znači, to je bio golem posao, skup... Hrvatski audiovizualni centar nije prepoznao kvalitetu projekta i nije mu dodijelio značajno financiranje. Kako ste to doživjeli, kako na koncu ipak zatvorili projekt? Tko su sponzori, koproducenti? Kakve imaju izglede da povrate uložen novac?

- Snimanje je bilo vrlo kratko za film i seriju, ljudi se čude da smo to uspjeli. Snimatelj Mario Oljača i ja radili smo i na prelazne i slobodne dane, bili smo i tzv. second unit. Ne volim kad se ti dani ubrojavaju, jer ti dani su doslovno samo ‘krv’ nas dvoje, a ne i drugih koji su imali imali slobodne dane. Pored snimanja s njim, uspijevala sam naći vrijeme za prilagodbu, odnosno izmjenu onog što sam pripremala zbog svih mogućih prepreka na koje bismo naišli: od otkazivanja lokacija, novih rasporeda glumaca, vremenske prognoze itd. Kako sam uspjela, izdržala, kad? Odgovor je vjerojatno dao Andrija Zafranović koji je rekao: ‘Tvoja je sreća što si mlada, Kieslowski je nakon ovakvog snimanja dobio rak i umro’. Pritom je mislio na njegovo zadnje snimanje - trilogiju ‘Plavo, bijelo, crveno’. Ne navodim ovo kao usporedbu s kvalitetom trilogije, niti s tim velikim autorom, već samo govorim o opsegu i količini posla koji je redatelj morao iznijeti na svojim leđima, a kakvog može biti svjestan samo netko tko zna mnogo o filmu, tko zna prepoznati postupke koje obični gledatelj ne prepoznaje, a bome, i nijedan naš producent. Produkcija nije bila na mojoj strani, sve dok nisu vidjeli rezultat, tek tada su pokazali respekt prema meni. Na primjer, tek kad je Andrija rekao slovenskom koproducentu da je on ovakve materijale Kusturičinih filmova montirao 180 dana, i to, kako je sam naglasio - ‘kad sam bio u naponu snage’, počeli su mi vjerovati. Ne zamjeram im, mojoj sestri je ovo bio prvi operativno produkcijski zahtjevan film, i to takav s kakvim se nisu susreli ni producenti koji imaju dugogodišnje iskustvo, a ja sam bila debitantica, kojoj nitko nije imao razloga da vjeruje osim dvojice koji su mi jedini i vjerovali - montažer Vlado Gojun i snimatelj Mario Oljača. Bili su mi ‘brothers in arms’, svaki u svojoj fazi, nimalo iz romantičnih razloga, već zato što su studirali sa mnom, poznavali me i vjerovali u moju viziju. Mi smo trojka koja je iznijela ovaj film i seriju. Znalci, poput Andrije, činili su mi se kao anđeli na tom putu, u pravi trenutak, kad je djelovalo da nema izlaza. No, danas mi je jasno da nije bilo u pitanju nikakvo čudo - vrata su se otvarala, zato što sam ih razbijala. I to ne svojom svjesnom odlukom, već naprosto jer je ovaj film tražio od mene, inače ga ne bi bilo s petinom uobičajenog budžeta hrvatskog filma. Anita je s produkcijske strane činila isto.

Zagreb, 030715.
Zrinjevac.
Ivona Juka, redateljica popularnog filma Ti mene nosis.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
CROPIX

Sa sestrom Anitom zajednički ste proizveli film i seriju, ona je sad etablirana producentica, no obje ste zapravo izvan hrvatskog filmskog establišmenta. Kako se nosite s pozicijom uspješnih marginalki koje žele još raditi? Jeste li zbilja beskompromisne ili povremeno pomišljate da slijedite put svojih roditelja koji nisu mogli živjeti od svojih intelektualnih profesija pa su se bacili u biznis?

- Ona se nakon ovog filma zainteresirala za film, a ja sam se ohladila. Dok smo stvarale ovaj film, ona je svako malo naglas razmišljala da se bavi... ha, nekretninama. Danas o tome razmišljam ja. Ma, lažem sebe. Film mi je u kostima.

Na zadnjoj godini studija glume prebacili ste se na režiju. Siguran sam da bi vam mnogi nudili uloge u svojim filmovima ili kazališnim komadima, naprosto zbog iznimne pojave, no, iskreno, kakva ste glumica? Biste li danas kao redateljica sa sobom kao glumicom radili na setu? Jeste li pomišljali da napravite film za sebe, danas je to dosta popularno?

- Hvala na komplimentu ‘iznimne pojave’, no naše glumice su prelijepe i ne bih im bila konkurencija. Studirala sam s jako talentiranim i lijepim kolegicama na klasi: Zrinka Cvitešić, Mare Škaričić, Dora Fišter, Olga Pakalović i Leona Paraminski. I dečki s klase su odlični i zgodni. Zanimljivo, Zrinka Cvitešić i Luka Dragić su me jednom pitali: ‘A zašto si odustala, pa bila si dobra?’ Bilo mi je simpatično njihovo pitanje, ne doživljavam da sam odustala, samo nastavila kamo mi je bilo suđeno. Režija nije iznad glume, niti gluma iznad režije, jedni bez drugih ne možemo. Jako volim glumu, ali ne prolazim ni na jednoj audiciji za moje filmove. Uvijek se pojave bolje, ljepše i talentiranije glumice od mene. Kad već spominjem svoju glumačku klasu, jako bih voljela s njima snimiti film, budem li imala takav scenarij i budem li ih uspjela okupiti.

Kako ste se uopće inicirali u filmsku umjetnost? Rekao bih da su sva djela suvremene hrvatske kinematografije, dok ste pohađali akademiju, uglavnom bila nepoticajna, a bez dobrih rola za žene. Najgledaniji filmovi su bile i ostale komedije u kojima su žene uglavnom statisti. Nije bilo bolje ni u ostalim zemljama regije, uz poneke iznimke. Što vas je navelo da odaberete film kao umjetnost (ne mislim uobičajen rad na filmu, što bi svakako bilo praktičnije u našim okolnostima)?

- Znam da ću zvučati kao izvanzemaljac, ali nikad nisam osjećala da pripadam samo ovoj kinematografiji, čak i danas ne osjećam da pripadam samo ovdje. Nitko iz ove kinematografije me nije inspirirao da se bavim filmom, osim eventualno Branka Bauera, pravednika među narodima. Čini mi se da s njim dijelim i priličnu dozu nesnalaženja kad je u pitanju život izvan stvaranja filmova. Ne umanjujem značaj naših velikih autora, ali kao što mi oni nisu bili poticaj, tako mi nisu bili prepreka ni oni loši. Ne vjerujem da je ijedan pisac postao pisac zbog drugog pisca, ili slikar, ili bilo koji umjetnik, jer uzore otkriješ ili izabireš prema vlastitom ukusu tek kad spoznaš svoj poziv. A do tog trenutka spoznaje postoji samo neobjašnjiva čežnja prema tom pozivu. Od prvog dana kad su me odveli u kino htjela sam svaki dan gledati film. Danas sam svjesna da sam film od prvog trenutka analizirala bez svijesti da to činim. Primjećivala sam elemente u kadru, gdje likovi hodaju, što rade, kako padaju u akcijskim scenama, geste, boje, kakva glazba ‘svira’ (doslovno sam koristila ovaj smiješan izraz kad bi nekome prepričavala film) itd. Nakon filma, znala sam danima razmišljati o detaljima. Ispričala sam već mnogo puta kako sam se s klincima igrala ‘filmova’ koje sam gledala. Dakle, rastavljala sam ga i sastavljala kao igračku s kojom se dijete igra. Nisam od staraca dobila kameru, kao npr. neki redatelji koji su se tako počeli baviti filmom, no bila sam opijena analizom i efektom filma, koji se može postići i u interakciji s drugom djecom. Mogu to nazvati svojom prvom studijom karaktera i rada s drugima.

U mojoj glavi bi se odvrtio cijeli film prije nego što bih im ga donijela na dvorište. Crtala sam po pijesku pozicije, gdje tko treba stati, što napraviti... Ludo, ali skoro isto činim i danas, bitne razlike nema. Samo što danas snosim odgovornost, ali baš sam sretna što je to još igra, čak kad je i jako teško. Vlado i ja smo u zadnjim danima montaže filma zadnje rezove montirali stojeći, da procijenimo ritam blokova filma, što je pogotovo važno u filmu od dva i pol sata... I sjećam se kako smo se spontano nasmijali sami sebi - ‘budalama koje stoje u mračnoj sobi, vraćaju na ekranu određene blokove, imaginarno dirigiraju...’ Upitali smo se: ‘Brine li se ovako netko tko spašava život? Netko kad operira?’ Tragikomična je naša pozicija, kako mi ozbiljno shvaćamo ono što je za većinu ljudi najneozbiljniji posao na svijetu. A opet, naš produkt je vječan i imaš osjećaj poniznosti, strahopoštovanja prema toj vječnosti koja će te nadživjeti, koja nije samo za publiku suvremenike, već za one koji se nisu ni rodili. Želiš im ostaviti kvalitetu kao svjedočanstvo ovog vremena, a i svog autorstva.

Ako na trenutak zanemarimo vaš loš odnos s HAVC-om, kako biste okarakterizirali poslovnu i umjetničku atmosferu u našim filmskim krugovima? Jesu li vam kolege pomagale, je li bilo tko osjetio potrebu da vam pomogne, da na neki način pridonese jednom projektu koji se radi ambiciozno i s velikim entuzijazmom?

- Uh, kako da ne! Imam kolege koje obožavam, jer strastveno rade na filmu, pogotovo kad osjete da je vrijedno angažmana i to u raznim filmskim profesijama. Mladen Pervan je izvanredan tonski snimatelj, koji me oduševio. Branko Mitić-Mita je nevjerojatno talentiran, on je u stanju pogoditi oštrinu i u najžešćim pokretima kamere i glumca. Snježana Gorup je uspjela s tone make-upa napraviti najprirodniji izgled bez šminke, kao i dosta maski u filmu, koje se naravno ne vide da su maska. Nina Velnić, odlična montažerka koja je radila seriju... Izvrsni su bili mnogi koje ne mogu ni nabrojati, od pretprodukcije, preko produkcije, do postprodukcije.

Bjelovar, 020608.
Ivona Juka, redateljica dokumentarnoga filma

Srđan Dragojević pričao mi je kako je godinu dana bio na plaći u Hollywoodu, u velikoj američkoj produkcijskoj kući i razvijao scenarije koje bi odreda nakon nekog vremena odbacivali. Na koncu su mu ponudili komediju s Clooneyjem i Gwyneth Paltrow. Odbio je. Kako biste vi postupili?

- Nek’ mi dotični oprosti, ali balkanski redatelji često pričaju lovačke priče, pa sam skeptična prema ovome. Američki producenti su poslovno inteligentni ljudi i oni hoće da se redatelj zaljubi u projekt, jer jedino tako će redatelj dati sve od sebe. Čak ako procijene da redatelj nema dovoljno žara, nema šanse da bi ušli u deal ‘hoćeš-nećeš’. Nije to Srbija ili Hrvatska, pa da producent ne može naći redatelja, jer može nabrojati na prste one koji znaju režirati... a tih par je, eto, baš zauzeto. Po svakom projektu, bilo kojeg žanra, naći će barem desetke redatelja gladnih posla, talentiranih, i to specijaliziranih za određeni žanr ili za neke žanrove, a definitivno ih ne mora imati na plaći da sjede na klupi i čekaju projekt. Amerikanci su vrlo pragmatični, čuvaju svaki svoj dolar i koriste svakoga za ono u čemu je najbolji i prema čemu pokazuje najveći interes. Posve druga je priča što se tamo jako teško može doći do projekata koji su najinteresantniji, jer je najveća konkurencija na svijetu. Za najbolje projekte studija ponekad se natječe stotinjak redatelja. Naravno, prednost imaju već dokazani na njihovu teritoriju, i to po njihovim pravilima igre, a kako je privatni novac u pitanju, investitori nisu skloni riziku. Postoji još jedan razlog zbog kojeg se često europski redatelji vrate pokisli, a možda čak ni sebi ne priznaju istinu - nedostatak vještine. Amerikanci, ma koliko cijenili europske redatelje, zahtijevaju iznimnu vještinu, baš vrhunski zanat, a ponekad redatelji iz autorskih kinematografija upravo to nemaju. Mene europski film koji put silno živcira, jer je traljav, neuredan, a ponekad čak i nepismen i skriva se iza ‘ja sam to tako htio’, a znam da nije istina, da se radi o nedostatku vještine, o neznanju, a ponekad i o pretencioznom preseravanju iz nemoći. No, baš takve filmove neka struja proglasi remek-djelom pa takvi autori za sebe umisle da su bogovi, što u Americi ne prolazi. Kod njih je film egzaktan. Uložili smo deset, moraš donijeti dvanaest, inače te više nema. Bih li prihvatila takvu ponudu? Ovisi o mojoj procjeni mogu li im donijeti 12. Ako bih procijenila da ne mogu, ne bih prihvatila. Prvi film na njihovu teritoriju stranom redatelju ili otvara ili zatvara vrata zauvijek.

Nećete vjerovati, ali Hrvoje Hribar, vaš antagonist, koji vas, po mom sudu, pokušava uništiti i onemogućiti djelomično zato da zaštiti svoju interesnu skupinu, a u istoj mjeri i stoga što prema vama osjeća artističku ljubomoru i određenu nemoć dok se s vama nosi kao s jakom ženom… dakle, on je, davno-davno napisao jedan sjajan scenarij i ako ga Hasanbegović smijeni, biste li ga bili spremni uzeti u razmatranje i eventualno režirati?

- Hahahaha, neka ga prvo netko smijeni. Za takvu bih garanciju pristala i po Hribarovu najgorem scenariju snimiti film. Ne šalim se, ozbiljno, dajte mi najlošiji scenarij Hrvoja Hribara, snimit ću film, ako ga mičete s pozicije. I svojski ću se potruditi napraviti dobar film, tako da ga kupi Netflix ili netko sličan, pa da mu isplatim dobar honorar za scenarij, samo da ode. No, sad smo zašli u sferu znanstvene fantastike. Njega štite oni kojima odgovaraju prljavi poslovi i lova na računu. Riba smrdi od glave, no smrdi cijela.

Film koji HAVC nije htio financirati - vašu ratnu priču - odbili su jer sadrži navodno kontroverzni motiv, homoseksualni odnos, što danas nikoga, rekao bih, ne uznemirava. No, rekao bih, ti ljudi umiru od straha da će ostati bez milijunskih fondova kojima gospodare naprave li još samo jednu pogrešku koja se, u nestabilnim političkim prilikama, protiv njih može iskoristiti.

- O, uznemirava mnoge. Žalosno je što se nekim ljudima koji su se borili za slobodu Hrvatske brani njihova sloboda. Otac mog prijatelja je dubrovački branitelj, heroj i deklarirani homoseksualac. Pa što, kao da je jedini? Nije. Iznenadili su me komentari prepuni mržnje i upravo na tu mržnju su HAVC-ovi povjerenici i računali. Odnosno da će ih poduprijeti oni koji siju takvu mržnju, kao i da će kod takvih potaknuti mržnju prema meni. Naravno da Matanića ne uzrujava homoseksualni odnos, napokon o tome je snimio film ‘Fine mrtve djevojke’, a nedavno je imao i plakat za istoimenu predstavu na kojem su zagrljene dvije Gospe. Zapravo, nadam se da ga homoseksualni odnos ne smeta, da nije lagao i da film nije napravio samo iz provokacije i za osobnu promociju, već iz iskrenih uvjerenja. Za Deana Šošu ne znam. Doduše, odgovarala mu je potpora homoseksualnih udruga kad su prosvjedovali protiv ukidanja 3. programa, no ono što je napisao u svojoj recenziji, prilično je gadno i jako protiv ljudskih prava. Naglašavam da ja nisam otkrila što, pošto mi je zakonski zabranjeno da iznosim sadržaj recenzije, međutim imam pravo na osobno mišljenje o recenziji. Neka objavi svoju vlastitu recenziju, ako moje mišljenje nije istinito.

Ali kako državni činovnik (urednik na HTV-u) i konkurentski redatelj - članovi komisije koja je odbila vaš scenarij - mogu o njemu uopće slobodno suditi? Predlaže ih i postavlja Hribar, koji disponira i novac, bez savjetnika koji bi to morao zapravo obavljati.

- Odlično pitanje, drago mi je ste ovo izrekli, rijetko tko ovako točno i javno postavi situaciju. No, ima toga još što nije jasno. Prvo, zašto su dva povjerenika, kad bi trebao biti neparan broj? O tome smo već razgovarali valjda u svim strukovnim udrugama, ali očito ih nije briga, kad im se sve dopušta. Logika je vrlo jednostavna, takav natječaj se može rušiti, jer ako jedan povjerenik za moj ili nečiji projekt kaže ‘da’, a drugi ‘ne’, ja ili taj zapravo nismo prošli na natječaju, ali smo i prošli, zar ne? O, da, pardon, oni unisono pjevaju, da, naravno, i to je normalno, po njihovoj logici, možemo imati i jednog povjerenika. Dalje, dobili smo recenziju od samo jednog člana komisije, od Deana Šoše. Od Dalibora Matanića nismo dobili recenziju, iako je dužan poslati recenziju na naš zahtjev u kojoj obrazlaže zašto jest ili nije predložio projekt za sufinanciranje. Ni nakon četiri požurnice da nam dostavi recenziju sve do zaključenja novog natječaja, Matanić to nije učinio. Kako i zašto to može? Eto, vidite - oni mogu sve.

Obuzima li vas osjećaj nemoći kad vidite tu umreženost oportunističkih interesa, koja ni na koji način ne može pogodovati umjetnicima i umjetnosti?

- Trenutno sam rezignirana. Mislim, umjetnički savjetnici su - jedan čovjek koji je prije par godina tvrdio da mu Hribar želi razbiti glavu i da mu se prijeti, onda ga je Hribar navodno ošamario, a on se nakon toga u Hribara zaljubio... Bit će da pati od stockholmskog sindroma. Šamar ima cijenu? A drugi čovjek je redatelj čije je školovanje za redatelja koštalo Hrvatsku oko 30 milijuna kuna, ako ne i više, naravno ne unutar akademije. Toliko je ova država platila da od njega napravi redatelja dok se osam puta ‘igrao’ dugometražnog filma, doduše za par milijuna po filmu, radio očajne filmove za novac hrvatskih poreznika, dok napokon nije naučio režirati. E, pa od osnutka hrvatske države nije nam poznat redatelj koji je nekažnjeno išao iz projekta u projekt nakon loših filmova i prolazio baš na svakom natječaju, godinu za godinom, a sad smo sretni i slavimo ga što je napokon naučio režirati? Neću nabrajati imena da nekoga ne uvrijedim, ali dobro znate koji su sve redatelji bili razapeti u medijima nakon samo jednog lošeg filma i trebalo im je dosta da se izvuku iz te ljage, međutim pozicija ovog umjetničkog savjetnika je bajkovita, ali i vrhunac bahatosti u HAVC-u. Što mu je Hribar dao kad je napokon nakon osam filmova napravio jedan vrijedan? Da malo čita scenarije prije nego što se prijavi na novi natječaj i opet dobije pare za film? Mislim, dajte, o ovome više ne vrijedi ni pričati.

Kakvi su izgledi da se taj vaš projekt ipak realizira? Očekujete li da vam briselska misija, u koju ste upravo krenuli, to i osigura? Što vam se čini?

- Ne znam, vidjet ćemo. Nisam donijela odluku. Doista mi se ne da natezati s ovom mafijom, znam da tratim energiju i vrijeme. No istovremeno, u naponu snage, uspjeha koje donosim svojoj zemlji, kulturi, ne daju mi da stvaram i čini mi se da nemam baš mnogo izbora - ili se moram boriti ili otići. Znam da bi ih veselilo ovo drugo. A mene? Što se mora, nije teško, ha, ha.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:10