NEPOZNATO DJELO Prvi smo pogledali izgubljeni film o Gavrilu Principu

U vrijeme snimanja, u prosincu 1930., film “1914., posljednji dani pred svjetski požar” smatran je tako provokativnim da su njegovi tvorci, ponajprije redatelj i producent Richard Oswald, pribjegli neuobičajenom rješenju: angažirali su povjesničara Eugena Fischer-Ballinga da upozna gledatelje s pravim uzrocima 1. svjetskog rata. Posjeli su ga ispred kamere i u tri-četiri minute on je održao predavanje kako je srpska desničarska organizacija “Crna ruka” podjarila pripadnike “Mlade Bosne” koji su organizirali atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda prigodom njegova posjeta Sarajevu i što se potom dogodilo.

Nije se kajao

Igrane scene započinju tim atentatom i sadrže prvi prikaz Gavrila Principa u svjetskoj kinematografiji. Igra ga njemački glumac Carl Ballhaus, u jednom prizoru on se usmjerava oružjem na austrougarskog prestolonasljednika i ubija ga, a kasnije u policiji ne pokazuje kajanje zbog svoga čina. Uvjeren je da je njegova misija bila pravedna, i ne sluteći kakav će požar u svjetskim razmjerima ona izazvati.

“1914., posljednji dani pred svjetski požar” bio je glavna atrakcija ovogodišnjeg Festivala zapaljivog filma, koji se već po šesnaesti put organizira u Beogradu, a završio je jučer nakon što je u deset dana trajanja u njegovu programu prikazano više od trideset igranih i dokumentarnih ostvarenja. Oswaldov film danas je gotovo nepoznat, a to je i glavni kriterij zašto je uvršten na festival: na njemu se, naime, prikazuju samo rariteti nastali u razdoblju kada su se filmovi snimali na zapaljivoj vrpci. Tek pedesetih godina počelo se snimati na sigurnijem filmskom materijalu i otad se kinooperatori više nisu morali bojati da će im projekcijska kabina zbog pregrijavanja aparata završiti u plamenu. Organizator festivala, Jugoslovenska kinoteka, priprema program ozbiljno, ponekad prikaže kakav rijedak filmski dragulj iz vlastite riznice, ali znatan dio filmova dobiva razmjenom iz drugih svjetskih kinoteka.

Plakat filma '1914'

Oswaldov film zanimljiv je i stoga jer se u njemu - osim početnih scena s Gavrilom Principom u Sarajevu - kamera i ne makne iz europskih dvorova u kojima se odlučuje hoće li biti rata. Car Franjo Josip ( Eugen Klöpfer) okružen je savjetnicima od kojih samo jedan ispravno sluti da bi ultimatum Srbiji bio poguban. Ruski car Nikola II. ( Reinhold Schünzel, kasnije poznati redatelj) u delikatnoj je situaciji, jer je njegova supruga Njemica, a ulazak u rat suprotstavio bi ga njegovu bliskom rođaku, njemačkom caru. “Jastrebovi” ipak pobjeđuju, među glavnim huškačima su Englezi i Francuzi, a film završava pogibijom uglednog socijalista Jeana Jauresa (igra ga veliki njemački glumac Heirich George, tada još komunist, no ubrzo će se prikloniti nacionalsocijalistima), na koga je pucao anonimni francuski nacionalist: Jaures na samrti upozorava kakva je tragedija na pomolu.

Pacifistički film

Takav - izrazito pacifistički - film mogao je biti napravljen samo u Weimarskoj Njemačkoj: već 1933. Oswald, podrijetlom Židov, napustio je Njemačku, stigao i do Hollywooda, no tamo će puno zapaženiju karijeru napraviti njegov sin Gerd. Nacionalsocijalisti su film strpali u bunker, odakle su ga rijetko vadili čak i nakon sloma Trećeg Reicha.

Ovogodišnji Festival zapaljivog filma obilovao je poslasticama, slabo poznatima čak i dobro upućenim filmoljupcima, a jedna od ponajvećih bio je humorni horor “Sedam stopa do Sotone” koji je veliki danski redatelj Benjamin Christensen snimio 1929. u Hollywoodu. Film je dugo smatran izgubljenim, sve dok jedna kopija - u razmjerno dobrom stanju - nije pronađena u Italiji. Kada ga danas gledate, pronalazite nevjerojatne sličnosti s posljednjim filmom Stanleyja Kubricka “Oči širom zatvorene”. U oba važnu ulogu imaju sotonistički rituali i orgije kojima prisustvuje razmjerno naivan protagonist, a čak i završnica obiluje podudarnostima. Christensenov je film, međutim, puno otkvačeniji.

Humorni horor 'Sedam stopa do Sotone'

Domaćinima je pak najvažniji bio program koji je i otvorio festival, dokumentarni filmovi iz ostavštine producenta Đorđa-Đoke Bogdanovića, snimljeni 1913. i 1914. godine. Tri godine trajala je njihova restauracija, sada su digitalizirani, a potom će biti prebačeni i na filmsku vrpcu, jer je tako njihovo čuvanje najsigurnije.

Prizor iz srpsko-bugarskog rata

Fascinantno se doimaju zabilješke iz srpsko-bugarskog rata, ali i prikazi mirnodopskih atrakcija kakve su utrke na novom hipodromu kod Careve ćuprije. Svima je zajednički nazivnik militarizacija društva, prepoznatljiva kada je i u drugom planu, kao u prizorima sprovoda carskog ruskog poslanika u Beogradu. Sjajan dokumentarni materijal zaokružen je posebnim programom sačinjenim iz žurnala koji su snimali Austrijanci, Nijemci i Francuzi po izbijanju i nakon 1. svjetskog rata: jedan od njih posvećen je Trianonskom mirovnom sporazumu iz 1920. u kojem se uz srbijanskog političara Nikolu Pašića lijepo vidi i naš Ante Trumbić.

Nitko iz Hrvatske

Jugoslovenska kinoteka dosad je izdala više od 20-ak DVD-a filmske građe nastale do 2. svjetskog rata. U usporedbi s njima, hrvatski filmski fond iznimno je mršav, a i slabo poznat javnosti. Malo je vjerojatno da su srpski filmaši bili toliko aktivniji od hrvatskih, prije će biti da je naša zaostavština ili uništena ili se krije po tavanima i podrumima, u kojekakvim privatnim kolekcijama. Tu je, međutim, bitna razlika između Jugoslovenske i Hrvatske kinoteke. Potonja ima svojih vrlina, ponajprije u sustavnoj restauraciji filmova koje posjeduje, međutim, u odnosu na kolege iz Beograda ona sliči činovničkom uredu koji čeka dopise, a ne istražuje na terenu. Teško je uspoređivati se s Jugoslovenskom kinotekom, jer je to ipak jedna od najvećih svjetskih kinoteka, međutim, isplatilo bi se nešto više doznati o njihovom “know how” i primijeniti ga na našu sredinu. Kako to napraviti, kada su Festivalu zapaljivog filma prisustvovali svi predstavnici kinoteka u regiji - osim hrvatske.