REDATELJ EMIN ALPER

Navukao je bijes turskih vlasti: ‘U zemlji je takva klima da se čovjek stalno mora boriti protiv autocenzure, pa i one nesvjesne‘

Emin Alper i Karmela Devčić razgovarali su u Europskom parlamentu u Bruxellesu, ”Dani suše” bili su nominiranii za LUX nagradu čijeg dobitnika polovicom glasova biraju gledatelji iz zemalja članica EU

Turske vlasti učinile su presedan - tražile su da redatelj i producenti filma "Dani suše" vrate novac koji su dobili od državne potpore, ali gledatelji su se solidariizirali s umjetnicima i masovno išli u kino gledati film

Filmom je turski redatelj Emin Alper ispričao priču o državnom odvjetniku imena Emre, koji mlad i angažiran, poslu iskreno posvećen, dolazi raditi u mjesto gdje se dugo bore s nestašicom vode, ali i političkom krizom. Neće proći dugo da Emre postaje metom u državi čije su institucije napravljene tako da funkcioniraju kao zaštitni omotač oko moćnika, krupnih i sitnih. Tijekom istrage biva uvučen u političke sukobe, osjeća pritisak i opasno sužavanje manevarskog prostora.

"Dani suše" nagrađeni su u Cannesu, na filmskim festivalima u Ankari, Rotterdamu, Sao Paulu, Chicagu, film je lani dobio Zlatnu Arenu u međunarodnoj konkurenciji Pula Film Festivala, a ove je godine bio nominiran i za LUX nagradu čijeg dobitnika polovicom glasova biraju gledatelji iz zemalja članica EU, a ostatak glasova dolazi iz Europskog parlamenta, koji nagradu dodjeljuje skupa s Europskom filmskom akademijom, u partnerstvu s Europskom komisijom i udrugom Europa Cinemas.

Vlasti su tražile da vratite novac koji ste dobili iz državnog fonda. Optužili su vas da ste u scenarij dodali "homoseksualne momente" kojih nije bilo u originalnom scenariju?

Točno je da je scenarij mijenjan, ali do toga je došlo posve organski. Naprosto je tako tekst rastao. Nije bila moja intencija da taj dio prikrijem pa da ga potajno ubacim neposredno prije snimanja filma. Jer, snimanje je dug proces, baš kao i rad na scenariju i puno se stvari mijenja u hodu, to je posve prirodno, snimati film ne znači imati zacementiran scenarij.

Napravio sam puno promjena, i sve su, jasno, došle organski, iz same priče. Naravno da je meni bilo jasno da će vlasti imati problem s tim dijelom s kojim su naposljetku i imale, ali nisam se htio autocenzuirati. U Turskoj je takva klima da se čovjek stalno mora preispitivati i boriti protiv autocenzure, makar i one nesvjesne. Da ne poklekne.

image

Emin Alper, autor filma "Dani suše"

/Karmela Devčić

To da neko državno ministarstvo traži natrag sredstva uložena u film je, koliko znam, čak i u Turskoj koja dugo stenje pod Erdoğanom, presedan. Jeste li i vratili novac?

Da, do sada nismo imali takav slučaj. 2019. su u već postojeći zakon dodali članak koji kaže da ministarstvo može povući financiranje. Mi smo bili prvi koji smo to i osjetili. U Turskoj su napravili kampanju protiv našeg filma, vlasti su nas nakon Cannesa htjele denuncirati, ali gledatelji se nisu dali izmaniulirati, bili su iskreno ljuti i pokazali su veliku solidarnost.

Imali smo više od 200 000 gledatelja što je velika brojka za ovakav film u Turskoj.

Taj će zakon mnoge koji rade filmove uvući u autocenzuru. I da, vratili smo im ‘njihovih‘ 200 000 eura. Mogli smo to napraviti jer smo imali golemu podršku gledatelja, film je zaradio neočekivanu sumu novca. Iskreno, nisam bio za to da se novac vrati Ministarstvu, već da ih se tuži. Ali, u film su bile uključene producentske kuće koje ne žele da im se vrata državnih fondova posve zatvore, nastavljaju raditi filmove i, među ostalim, aplicirati i na državni fond, i to je bio razlog da smo vratili novac.

Nije da do sada u turskoj kinematografiji nije bilo filmova u kojima ima više ili manje LGBTIQ tematike, ali ovo je prvi film koji je dobio veliku vidljivost, zbog nagrade u Cannesu. Ove je godine u Turskoj napravljeno nekoliko filmova koji otvorenije govore o homoseksualnosti.

image

Selahattin Pasali, Emin Alper i Ekin Koc, Cannes, 2022.

Dave Bedrosian/Imago Stock&people/Profimedia/Dave Bedrosian/imago Stock&people/profimedia

Vaš protagonist nađe se, mimo svoje volje, u koruptivnoj situaciji. Je li korupcija u Turskoj neizbježna?

Ne, nije. Imamo, da tako kažem, jaku ‘tradiciju‘ korupcije i teško je to promijeniti, jer je ukorijenjena, ljudi misle da je to normalno. Ali, naravno da nije neizbježna.

Kad bi vlast poduzela jake mjere to se može mijenjati i bitno smanjiti. Konačno, 2000. je vlast bila prilično uspješna u borbi protiv korupcije. Ali, nakon toga se sve ponovo promijenilo. Ako imate jaku vlast koja se stvarno želi boriti protiv korupcije to nije nemoguće, to su napravili u Italiji, Španjolskoj, vidjeli smo da je to moguće. Naravno da i dalje tamo imaju korupciju, ali neku su tužitelji u tim zemljama postali heroji jer su u borbi protiv mafije i korupcije imali jako velike rezultate.

Najučinkovitiji način u borbi protiv korupcije je osvijestiti ljude, raditi na promjeni stavova, ali to je, znamo jako spor proces koji traži široku akciju.

Inspiraciju za "Dane suše" dijelom ste našli i u Ibsenovom "Neprijatelju naroda".

Protagonist moje priče govori istinu koja je od dugoročne koristi za zajednicu, ali je u tom trenutku nitko ne želi čuti, pogotovo ne lokalne elite i oni koji s njima kradu i "upravljaju". Ibsen se bavi autoritarnim populizmom. Laž, manipulacije, strah, prijetnje, prokazivanje onih koji govore istinu, njihova denuncijacija, ako ne i nešto gore, način je na koji funkcioniraju svi ti režimi. Radeći ovaj film htio sam ispričati ponešto o političkoj noćnoj mori koju intenzivno živimo u Turskoj. Nije autoritarni režim naravno specifikum jedino Turske, gledamo ga na sve strane, ali Turska je jedna od zemalja u kojoj se on vidi vrlo ekstremno.

Bilo mi je bitno napraviti film u kojem ću pokazati nešto od tog psihičkog osjećaja gušenja koji imam u Turskoj.

Gadno su vas iznenadili rezultati nedavnih izbora, pobjeda Erdoğana u drugom krugu predsjedničkih izbora, njegov treći mandat.

Bio sam u šoku. Iskreno. U danima nakon toga bio sam jako depresivan. Jer, imali smo osjećaj da će izbori u Turskoj ovaj put, nakon puno godina, završiti drugačije. Na kraju su izbori završili kao i izbori u mom filmu. To je opet taj osjećaj kao da se gušite.

Jasno vam je zašto sam prilično pesimističan što se tiče budućnosti Turske. Mi smo sad sigurno ponovo izgubili sljedećih pet godina, a možda i demokraciju kao takvu. Ja se, zapravo, još oporavljam od tog šoka.

image

Kurak Gunler (2022)
Burning Days (2022)
Selahattin Pasali

Image Capital Pictures/Film Stills/Profimedia/Image Capital Pictures/film Stills/profimedia

Jeste li bili naivni nadajući se?

Ne, nismo bili naivni. Jer, ovaj uspjeh Erdoğana na izborima je apsurdan, ili protivan situaciji u zemlji, na terenu, onome kako ljudi žive. Uza sve probleme, Erdoğanova vlast uništila je gospodarstvo kontrolirajući ga, učinili su da ekonomija radi samo za doista tanak sloj onih bliskih vlasti. Inflacija je ogromna, svi pate i žale se. A onda, najedanput u zadnja dva-tri mjeseca ljudi su zaboravili na to.

Kako je Erdoğan dobio novi mandat, unatoč svim problemima koje sad već desetljećima, a posljednjih šest, sedam godina intenzivno razaraju tursko društvo? Čak ni potres koji se dogodio nije ga stresao s vlasti.

To je temeljno pitanje na koje svi tražimo odgovor. Postojali su razni scenariji, ali pokazalo se da su ispitivanja javnog mnijenja, ono što je izlazilo prije izbora ukazujući na moguće rezultate izbora, bila zavaravajuća, ta priča da će Erdoğana konačno izgubiti, da s obzirom na sve okolnosti više ne može proći.

U posljednjih pola godine vlast je u službi političke kampanje upumpala goleme sume novca.

Počevši od obećanja da će plin i grijanje biti besplatno. Možete li vi to uopće pojmiti – besplatno grijanje usred svega ovoga što se događa s Rusijom, Ukrajinom, krizom energenata? Uveli su razne nadrealne populističke mjere koje su polučile rezultate među socijalno depriviranim ljudima u Turskoj.

Drugo, Erdoğan je posve zasjeo na medije, mnogi su u službi njegove propagande. Zadnja dva mjeseca propaganda je u medijima bila non-stop, jako fokusirana i nije se zaustavljala.

Okrenuta posebno protiv raznih apostrofiranih neprijatelja turskog naroda - Kurda, LGBTIQ zajednice, raznih manjina. LGBTIQ je demonizirana kao bomba koja prijeti uništiti obitelj i obiteljske vrijednosti. Režim se služi gotovo fašističkim metodama propagande, gotovo ni od čega nisu prezali, i to je polučilo uspjeh među glasačima.

Ovo su prvi izbori u Turskoj na kojima je opozicija bila ujedinjena, to je golemi korak. Ali, nije funkcioniralo, jer ponovo su napravili veliku grešku. Glavna pogreška je da su zajedničkog kandidata izabrali prekasno. Jer, najčvršći stisak koji je vlast imala nad medijima je bio dva mjeseca prije izbora, i opozicija je puno prije toga trebala izaći sa zajedničkim kandidatom. Ali, učimo... Idući put valjda ćemo biti pametniji.

Iako smo sam prilično pesimističan u zemlji su mnogi u borbenom raspoloženju.

Recimo, lipanj je mjesec povorki ponosa, i unatoč svim zabranama i prijetnjama, LGBTIQ zajednica i ljudi koji ih podupiru su uspjeli izaći na ulicu i napraviti povorku. Ljudi se na raznim razinama bore i neće odustati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 08:11