ANNA GEISLEROVÁ

NAJVEĆA ČEŠKA GLUMICA Nisam celebrity, ja sam zvijezda

 Tomislav Krišto/CROPIX
Pet je puta nagrađena Češkim lavom, najvišim priznanjem za filmsku glumu, ali u njenoj se domovini češće bave njezinim životom nego umjetnošću

U češkim revijama obavezno je tituliraju sa “celebrity”, a paparazzi je slijede ne samo na prijemima i festivalima nego i u neformalnim prigodama. Najpopularnija češka glumica Anna Geislerová za to im daje dosta povoda, prije tri godine započela je ljubavnu vezu s tajkunom Martinom Shenarom (nekad u izdavačkom biznisu, poslije se obogatio na solarnim elektranama), unatoč tome što je bila u braku s kazališnim redateljem i dramaturgom Zdeňekom Janáčekom, vezu sa suprugom ipak nije raskinula, imaju troje djece, a nedavno su kupili i krasnu kuriju nedaleko Praga za osam i po milijuna kruna.

Otac novinar

Geislerová možda burno živi, no ona je neosporno i najbolja češka glumica, dosad je pet puta osvajala Češkog lava, najvažniju nacionalnu filmsku nagradu, triput za glavnu i dvaput za sporednu ulogu. Ovih je dana boravila u Zagrebu, na 22. tjednu češkog filma, igrala je u dva ostvarenja s programa, ali najviše je pažnje privukao “Fair Play”, lanjski češki kandidat za Oscara, radnja se zbiva 80-ih godina, a u njemu ona glumi majku mlade trkačice koja je svojedobno morala odustati od teniske karijere iz političkih razloga, dok istodobno slična sudbina prijeti i njezinoj kćeri.

Glumica je rođena 1976., zanimalo me kakvo je bilo njezino odrastanje u takvom režimu.

“Slično kao i u filmu. Otac mi je bio novinar, radio je za japanski dnevnik, i jedan bi članak poslao na državnu cenzuru, a posve drugi svojim urednicima. Mnogi prijatelji mojih roditelja bili su na crnoj listi, u dućanima nije bilo ničega, zavidjeli smo vama u Jugoslaviji što možete slobodno putovati, mi smo čak i za ljetovanje morali tražiti vizu i obično je dobivali za Istočnu Njemačku ili Poljsku, puno teže za Jadran. Samo smo jednom otišli u Bugarsku i to je bilo sve. U školi sam stalno pravila probleme, ali ništa strašno, čitala sam zabranjene knjige, Havela i Kunderu”.

Već je tada znala da želi postati filmska glumica, kao alternativno poželjno zanimanje navodila bi - redateljica ili novinarka - i sa 12 godina prvi put se našla pred filmskim kamerama. Dvije godine kasnije već je igrala glavnu ulogu u “Rekvijemu za djevojku”, kompleksnu rolu cure koja administrativnom pogreškom završi u institutu za umobolne. Kako su joj roditelji dozvolili da nastupi u takvom filmu, u kojem je bilo i golotinje?

Manekenka u Milanu

“U obitelji smo odgojeni tako da se oslanjamo sami na sebe, morali smo samo procijeniti što je za nas dobro, a što ne. Majci nisam dozvolila ni da me prati na snimanje. Uživala sam u toj slobodi, što stanujem u hotelu i imam svoju sobu. Intuitivno sam shvatila što se od mene traži i žalila što film nije imao veći budžet, jer bih neke scene bolje odigrala da je bilo novca za više repeticija”.

Sa 15 godina otišla je u Milano i okušala se u karijeru manekenke. “Nije to bila baš tako velika pustolovina, u Pragu me zapazio neki modni skaut i pozvao na probna fotografiranja, a prijatelji mojih roditelja imali su kuću blizu Milana, tako da baš nisam bila na cesti. Bilo je to doba grundgea, za curu moga izgleda bilo je šansi, ali me odbilo što su svi tamo fantazirali samo u uspjehu. Nije im bilo važno što rade nego što će time postići“.

Po povratku nije ni pomišljala na glumačku akademiju. “Majka me natjerala da upišem konzervatorij, na odjel za eksperimentalnu glumu, puno improvizacija i tome slično, no izdržala sam samo godinu dana. Kazalište me nikad nije privlačilo, kamere su za mene bile prava stvar.”

Druženje s Banderasom

Igrala je u mini-seriji “Mladi Mussollini” s Antoniom Banderasom, bila je jedna od njegovih ljubavnica, i družila se s glumcem koji je upravo napravio svjetski proboj u “Kraljevima mamba”. Prije no što će dobiti Oscara za “Kolju”, Jan Sverák je snimio “Vožnju”, vrlo gledan film ceste u kojem je igrala jednu od tri glavne uloge, a hit je bio i “Odgoj djevojaka u Češkoj” (distribuiran i u nas) po bestseleru Michaela Viewegha. Ipak, tek je nakon izvrsne drame Saše Gedeona “Povratak idiota” iz 1999. počinju smatrati ozbiljnom glumicom, a za taj nastup dobila je prvog Češkog lava.

“Želary” iz 2003. promovirali su je u nacionalnu glumačku heroinu, igrala je ilegalku koja se skriva od Nijemaca u selu u češkim brdima, mijenja identitet i sklapa formalni brak s priprostim pilarom, ali se u njega i zaljubljuje. Film je vidjelo samo u Češkoj 400 tisuća gledatelja, nominiran je za Oscara i distribuiran svuda po svijetu osim u Hrvatskoj (gledao sam ga u Beču u prepunoj dvorani Votiv kina, specijaliziranog za ostvarenja “world cinema”), a glumici je donio još jednog Češkog lava i titulu glumice koja obećava (Shooting Stars) na Berlinaleu (u nas su to priznanje izborile Marija Škaričić i Zrinka Cvitešić). Priznanje nije bog zna kako iskoristila jer je u to doba bila trudna i fućkalo joj se za glumačku karijeru: da su prilike bile drukčije, otišla bi u London i možda postala europska glumačka zvijezda. I ovako je nastupila u velikom broju koprodukcija, ali najbolje uloge ostvarila je ipak u češkim filmovima. Sjajna je bila u drami Bohdana Slame “Nešto poput sreće” iz 2005., igrala je shizofreničarku, nimfomanku i neodgovornu majku dvoje djece, a zbog te uloge provela je 48 sati u sanatoriju za poremećene: “Bilo je užasno, ali vrijedilo je.” Iste godine nastupila je i u “Ludilu” Jana Švankmajera, danas jedinog češkog redatelja svjetske reputacije. “S njim više nikad ne bi radila, natjerao me da se skinem gola, izgledala sam grozno upravo nakon poroda. Kao čovjek je pomalo stidljiv, nikad ne bi rekli da je lud za horoskopima i da zna sve o kineskoj hrani.”

Atentat na Heydricha

Anna najčešće radi s Janom Hrebejkom (ratna komedija “Moramo si pomagati” nominirana je za Oscara), ukupno su snimili četiri filma, a isprva ju je zbunilo što je od nje tražio da sama oblikuje svoje uloge. Puno snima i za televiziju, najviše cijeni češki HBO, dok jako puno očekuje od koprodukcije “Antropohoid”, još jedne filmske verzije atentata na nacista Heydricha, u kojoj su joj partneri poznati irski glumac Cillian Murphy i Jamie Dornan iz “50 nijansi sive”.

U njezinim životopisima često navode “glumica i top model”. “Glupost, nikad se ozbiljno nisam bavila manekenstvom, tu i tamo bih nešto napravila za prijatelje. Da sam viša 10, 15 cm, možda bih i imala šanse u toj vrsti posla“. Kako reagira na etiketu “celebrity”. “Pitao me moj stariji sin što to znači. Rekla sam ništa, to je kad se nešto slavi. Više volim kad me zovu ‘Star’ - zvijezda.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:32