Ako postoji ono što je dolično i umjesno te ako postoji krajnja suprotnost tomu, on je bio još pet koraka onkraj te suprotnosti. U njegovim filmovima ljudi jedu svježu pseću kakicu, lezbijke se drpaju u crkvi, a brojanicu koriste kao seksualni fetiš. Od početka do kraja, filmovi Johna Watersa su bili atak na mjeru, ukus i tabue. A opet, na neki čudni način iz tih filmova cure dobrota i naklonost nesavršenim malim ljudima.
Tijekom sedamdesetih John Waters je bio dobro čuvana tajna američkog underground filma. Tijekom osamdesetih i devedesetih postao je istaknuti akter nezavisnog filma i stekao kultni status s obje strane Atlantika. Kao redatelj, međutim, nije dugo trajao. Posljednji film "A Dirty Shame" snimio je 2004. To rano povlačenje imalo je i svoju posljedicu: jedan od najživopisnijih autora američkog nezavisnog filma u posljednja je dva desetljeća pao u potpuni zaborav, i to ne samo u Hrvatskoj.
Sad je, međutim, prilika da ga hrvatska publika iskopa iz tog zaborava. Unutar programa "Tuškanac u gostima" u zagrebačkom će Kinu Forum od ponedjeljka 3. ožujka prikazuje se iscrpna retrospektiva filmova Johna Watersa. Zagrebačka publika moći će vidjeti devet od njegovih dvanaest filmova, uključujući i rane kultne naslove, ali i najistaknutije srednjostrujaške radove. Uoči prvog filma uvod u program i Watersa dao je filmski kritičar Viktor Zahtila.
John Waters rođen je 1946. u Baltimoreu, gradu u kojem je ostao živjeti i za koji je vezan njegov cijeli filmski rad. Odrastao je u katoličkoj obitelji u predgrađu. Filmom se počeo baviti već u kasnijoj tinejdžerskoj dobi pa se u ranim dvadesetima povezao sa skupinom konceptualnih umjetnika, glumaca i obješenjaka iz kvarta Fells Point. Na prelazu šezdesetih u sedamdesete, taj umjetnički kolektiv unajmit će propalu baltimorsku pekaru koju nazivaju Hollywood Bakery. S obzirom na to da se Watersova produkcijska kuća zvala Dreamland, taj čudni umjetnički kolektiv nazivat će "dreamlanders". Najistaknutija (ili barem najuočljivija) figura među dreamlandersima bila je debela transseksualka Divine, pravim imenom Glenn Milstead, koja će biti Watersova ključna glumica do smrti 1988.
Radikalni i otvoreni
Waters i budući dreamlandersi počinju kasnih šezdesetih u Baltimoreu snimati transgresivne, radikalne i šokantne filmove na 8 mm. Filmovi imaju sličnosti s tada dominantnim pop-artom, no kudikamo su radikalniji i otvoreniji prema queeru i seksualnoj politici. Već u prvom "Roman Candles" (1966.) imate drag-opaticu, svećenika pijanca i transseksualnu motociklisticu. Isti kolektiv će po Watersovu scenariju snimiti i njegov prvi dugi film "Mondo Trasho" te drugi, "Multiple Maniacs (Višestruki manijaci, 1970.), koji je i prvi rad zagrebačke retrospektive.
Ipak, stvarni kultni status baltimorska škvadra stječe trećim filmom "Pink Flamingos" (Ružičasti plamenci, 1972.). "Pink Flamingos" su bili predmet zgražanja i cenzure, publiku je šokirao završni prizor Divine koja jede pseći izmet, ekipu su filmova redarstvenici priveli tijekom snimanja, ali je pravim postmodernističkim obratom film postao kinotečni klasik i ušao u registar kulturnih dobara Sjedinjenih Država. Kao i drugi rani Watersovi filmovi, i ovaj je pun peripetija i obrata, elemenata filma ceste i krimića, najneobičnijih čudačkih karaktera te motiva koji su zamišljeni da budu skaredna sabotaža.
Tijekom sedamdesetih Waters nastavlja raditi nezavisne no-budgete na 16 mm u Baltimoreu, a dva filma iz te faze - "Female Trouble" (Nevolja sa ženama, 1974.) i "Desperate Living" (Očajno življenje, 1977.) - u zagrebačkom su programu. Međutim, kako je Waters stjecao kultni status te kako se senzibilitet za postmodernističku estetiku širio tako je baltimorski čudak sa svojom bratijom postajao zanimljiv i producentima. Stoga od osamdesetih Waters napokon može snimati "normalne" filmove, s 35 mm vrpcom i pravim snimateljem, pravim glumcima, katkad i zvijezdama. Taj period, nažalost, nije trajao dugo. Neki ljubitelji Watersa reći će da je taj i takav "indiewood" modus Watersa razvodnio i načinio manje zanimljivim. Ali svejedno je riječ o filmovima koji imaju puno njegovoga.
Od osamdesetih Waters prvi put može snimati u pravoj produkciji i trošiti novce na setove i kostime. Stoga se laća niza filmova koji se ili zbivaju u mitskom dobu imperijalne Amerike ili komentiraju popularnu kulturu tog doba. Prvi je, "Polyester" (1981.), satira na žanr tzv. ženskih filmova i na melodrame Douglasa Sirka. Zbiva se u suvremenosti (osamdesetih) a naslov, naravno, nosi po omraženom materijalu svjetlucave odjeće. Podtekst filma su sukobi puritanaca i libertinaca oko pornografije, tipični za Reaganovu eru. Watersov naredni film "Hairspray" (Lak za kosu, 1962.) dovoljno govori naslovom: film se zbiva ranih šezdesetih i satirizira tadašnju kulturu mladih. "Cry Baby" (Plačljivko, 1990.) muzička je komedija koja se zbiva pedesetih i satirični je komentar na rockabilly supkulturu. Kuriozitet je da u filmu glumi tada nepoznati Johnny Depp, koji će iste godine snimiti "Edwarda Škarorukog" i izaći iz anonimnosti. Godine 1994. Waters snima i svoj u tržišnom smislu najviše srednjostrujaški film, film u kojem pred kamerom opet ima zvijezdu, tada slavnu Kathleen Turner. U "Serial Mom" (Mama, serijski ubojica, 1994.) Turner glumi društveno osviještenu domaćicu iz predgrađa koja poput vigilanta kažnjava smrću svaki, pa i najmanji prijestup: čak i parkiranje na tratini i nerecikliranje otpada. Film se danas može gledati i kao zabavni komentar na tada nastajuću kulturu wokea i političke korektnosti, u kojoj Waters, nepomirljivi libertinac, prepoznaje tek novu, ispreturanu varijaciju američkog puritanizma. "Serial Mom" je, ako me sjećanje ne vara, i jedini Watersov film koji je u Hrvatskoj distribuiran. Ostali su kolali naširoko kao piratski VHS-ovi u divljem razdoblju prije reguliranja videotečnog tržišta.
Slavni alternativac
Te 1994. Waters je bio na vrhuncu popularnosti, pa i stanovite komercijalne uspješnosti. Stoga je tada bilo teško pomisliti da je njegovoj ozbiljnoj karijeri došao kraj, ali upravo se to dogodilo. Godine 1998. snimit će "Pecker", poluautobiografski film o usponu baltimorskog fotografa koji je posljednji film zagrebačkog programa. Godine 2000. snimit će s tada poznatim glumcima Melanie Griffith i Stephenom Dorffom "Cecil B. Demented", metafilmsku krimi-satiru koja je prošla osrednje. Nakon 2004. i "A Dirty Shame" Waters odustaje od filma. Filmove sve teže financira, ne želi opet raditi u underground uvjetima, budžeti koji su mu potrebni postaju mu nedostižni. Okreće se drugim poljima kreativnosti. Objavljuje esejističke i putopisne knjige. Publicira roman "Liarmouth" koji godinama pokušava ekranizirati s Aubrey Plazom u glavnoj ulozi. Bavi se fotografijom i fotomontažom. Izlaže.
Godine 2020. Waters je odlučio počastiti grad za koji je ostao pupčano vezan - Baltimore. Mjesnoj je galeriji poklonio ogromnu umjetničku zbirku koja uključuje najslavnije pop-artiste - Roya Lichtensteina, Andyja Warhola i Cindy Sherman. Galerija je ponudila da bi po Watersu nazvala jedno od krila zgrade. Najslavniji gradski alternativac odvratio im je prijedlogom u svom stilu: zamolio je da po njemu svečano nazovu - nužnik. I to onaj za oba spola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....