STIŽE NOVI VAL

MLADE & TALENTIRANE Autorice koje mijenjaju sliku hrvatskog filma

 Cropix
Nisu sklone rodnom brendiranju, slobodnije su u tretiranju seksualnosti, a glavna im je tema obitelj

Godine 2008. godine Ured za ravnopravnost spolova RH i HAVC organizirali su na festivalu u Puli okrugli stol redatelj(ic)a, sociolog(inja)a i filmolog(inj)a o položaju žene u hrvatskom filmu. Statističku podaci izneseni na okruglom stolu bili su porazni.

Od 108 dugometražnih filmova snimljenih u Hrvatskoj od 1990. do tog ljeta, njih 95 posto režirali su muškarci. Od osamostaljenja RH, samo su četiri redateljice potpisale dugometražni film, pri čemu je jedna od njih snimila dokumentarno-igrani hibrid, a druga epizodu u omnibusu. Hrvatski film - ukratko - bio je film koji muškarci snimaju o muškarcima. Postojale su cijele filmske profesije - poput režiserske i snimateljske - iz kojih su žene bile sasvim ili gotovo sasvim isključene. Zato su bile sasvim zastupljene u poslovima koji u kinematografiji važe za “nevidljive“ - poput montažera i scenografa. Te 2008., dokumentaristica Dana Budisavljević rekla je na okruglom stolu da se rano opredijelila za dokumentarni film dijelom i zato što je shvatila da je težnja igranom filmu gubljenje vremena: “to je igra” - rekla je - “za velike dečke”.

Takva “mačo” kinematografija - kakva je, ako ćemo pošteno, naslijeđena iz SFRJ - već bi za koju godinu mogla postati prošlost. Ali, neće je dokinuti ni dekret, ni kvota, ni vladin ured. Dokinut će je frapantan val darovitih autorica koji upravo kuca na vrata hrvatske kinematografije.

Važne nagrade na DHF-u

Ove sezone, u Zagrebu su održana tri festivala na kojima su se nadmetali novi, hrvatski kratkometražni filmovi. Na nedavno održanim Danima hrvatskog filma žiri je nagradio kratki film “Piknik” Jure Pavlovića, no dvije važne nagrade otišle su autoricama. Nagradu Oktavijan za najbolji kratki film ponijela je Una Gunjak za film “Kokoška”, a nagradu za najbolju režiju Hana Jušić za film “Da je kuća dobra i vuk bi je imao”.

Una Gunjak (desno) na snimanju svog nagrađivanog filma 'Kokoška'

Tjedan prije toga, bio sam u žiriju tradicionalnog bienalnog festivala studentskih filmova FRKA na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Glavnu nagradu ponio je film “Polufinale” Tomislava Šobana, koji je bio i moj izbor. No, tri filma koji su uz taj iskočili kao “zvijezde” smotre bili su filmovi triju redateljica. Asocijativni dokumentarac “Grane i korijenje” studentice prve godine Nikice Zdunić dobio je nagradu za režiju. Riječ je o pravom filmskom biseru, filmu divne vizualne kulture i nekog skoro metafizičkog žala koji podsjeća na “Zrcalo” Andreja Tarkovskog.

Lana Kosovac

Redateljica Lana Kosovac iskočila je s “Nasamo”, filmom koji bi se gotovo mogao opisati kao ekranizacije pjesme “Not Fair” Lily Allen: glavna junakinja (izvrsna osječka glumica Sanja Milardović) ima mladića koji je zgodan, fin i susretljiv, no junakinja - koju lože hormoni - za njega ne osjeća seksualnu privlačnost. Na istom festivalu, u prvi je plan iskočila i dugogodišnja tv novinarka Jasna Nanut s tri meritorno režirana, zrela filma. Od ta tri, najsloženije su “Šake”, film o mladom geju ( Dado Ćosić - nagrada za glumu) koji se ne može oporaviti od bolnog sloma veze te švrlja gradom u potrazi za ispunjenjem. I na Zagreb film festivalu dvije su domaće redateljice ponijele nagrade.

Uspjeh debitantice

Debitantica Tiha K. Gudac izazvala je pravi društveni događaj izuzetnim i važnim filmom “Goli” o Titovom golootočkom logoru. U programu Kockice - koji po tradiciji skuplja kremu najboljih novih domaćih “kratkiša” - nagradu je ponijela Sonja Tarokić vrlo dobrim polusatnim filmom “Na čvrstom tlu”. Snimljen za ljetnih omara u vrućim, modernističkim betonskim blokovima Splita 3, film prati vrhunac drame u mnogoljudnoj obitelji koja, da bi se razdužila, mora prodati teren uz more na štetu vlastitih rođaka. U statističkom smislu, od okruglog stola u Puli 2008. stvari se jesu brojčano popravile. Niz je autorica snimio dugometražne filmove ( Vlatka Vorkapić, Vanja Sviličić, Biljana Čakić Veselić, Andrea Štaka, Irena Škorić, kao i sarajevska gošća Jasmila Žbanić), a jedna od njih - Vlatka Vorkapić sa “Sonjom i bikom” - napravila je i možda najneočekivaniji hit zadnjih godina.

Vlatka Vorkapić sa 'Sonjom i bikom' napravila je najneočekivaniji hit

Statistika se popravlja

Taj se trend nastavlja, jer su prošle godine tri redateljice dobile novac za igrani film: Dana Budisavljević, Barbara Vekarić te Hana Jušić, koja je u neku ruku i front-vumen (postoji li taj izraz uopće?) ovog novog ženskog vala.

Statistika se - ukratko - popravlja. Ali, ono što se sada događa u mlađem hrvatskom filmu nije samo popravljanje statistike u ime političke korektnosti. Riječ je o stvarnom prevratu, situaciju u kojoj već par generacija zaredom autorice prednjače kao najdarovitije u svom naraštaju. Taj trend počeo je upravo s Hanom Jušić, koja je stekla kultni status radikalnim i neugodnim kratkim filmovima “Zimica” i “Terarij”, a sad upravo priprema prvi dugi film “Ne gledaj mi u pijat”. Iza nje su stigle Barbara Vekarić - koja je 2011. iskočila zagrebačkim prigradskim rap-teen mjuziklom “Prva dama Dubrave” te Sonja Tarokić, autorica koja se sustavno, smireno i vrlo zrelo bavi temama ženske emancipacije, ekonomskog osamostaljivanja, okova patrijarhalne obitelji, pri čemu pokazuje umijeće orkestriranja brojnih karaktera i nenametljivog smještanja drame u jasan socioekonomski kontekst. Dio te generacije je Sara Hribar, redateljica koja se zrelo i duhovito bavi zbiljom “upper-middle class” obitelji punih razvoda, preljuba i alimentacija, a u ovom trenutku - paradoksalno - najveća joj je kočnica karijeri to što joj je roditelj ravnatelj HAVC-a.

Dio iste generacije je i Daria Blažević, koja je režiju studirala kod Michaela Hanekea, no i njeni filmovi snimljeni prije odlaska u Beč (recimo “Zubi”) demonstriraju “austrijske” filmske interese: zanimanje na građansko licemjerje, otuđenje i funkcioniranje buržujske obitelji.

“Amazonski” prevrat uočljiv je i u generaciji koja sada studira na ADU, gdje su upravo redateljice kao Nanut i Zdunić najistaknutije.

Novi val hrvatskih redateljica nije sklon rodnom brendiranju. Jedna od njih ušla je u urbanu legendu rečenicom “jedino što mi imamo zajedničko je pička”. No, iako bježe od trpanja u “gender” tor, lako je uočiti da taj novi naraštaj unosi i nove teme. Uočljiv je drukčiji, slobodniji ali i slojevitiji tretman seksualnosti, koja nije voajersko-eksploatacijska, nego poprište drame, gotovo pa bojno polje. Film “Goli” pokazuje i velikim političkim temama nova generacija autorica pristupa “organski”: kroz obitelj i mini-priče.

Nove teme

Nove autorice neusporedivo se više zanimaju za obitelj, koja poprima razmjere dominantnog moloha. To je tipično mediteranska familija koja vas jednako koči i tišti koliko vam je i toplo, gnjecavo utočište. Takav je slučaj u filmovima Sonje Tarokić “Crveno” i “Ja sam svoj život posložila”. Još je izoštrenija tema obiteljske represije u filmu “Da je kuća dobra i vuk bi je imao” Hane Jušić o mentalno i fizički krhkoj djevojci koja se udaje u jako mušku i jako karnalnu obitelj mesara. Dok se za ljetnog dana u dvoru peku bržole, cura doživljava psihičku krizu, spopadaju je priviđenja, a film spretno obigrava na rubu horora.

Priča o amazonskom prevratu u hrvatskoj kinematografiji - dakako - u neku je ruku preuranjena, jer dugometražni filmovi te generacije tek nastaju. Ali - teško se oteti dojmu da bi godine koje nadolaze mogle biti zanimljive. Ono što nam slijedi - čini se - pravi je val filmskih “Powerpuff Girls” koje će - kao u sjajnom Dreamworksovom crtiću Craiga McCrackena - supermoćima ispraviti nepravdu i spasiti grad. Jedva čekamo!

Snježana Tribuson jedina ima kontinuitet

Premda je razdoblje socijalističke Jugoslavije općenito bilo period napretka u emancipaciji žene i rodnoj ravnopravnosti, kinematografija je bila jedno od područja gdje se to jedva osjetilo. Jugoslavenski film bio je notorno mačistički i po tematici i po rodnoj strukturi autora.

Prva i zadugo jedina redateljica u jugoslavenskom filmu bila je Beograđanka Soja Jovanović (1922-2002) koja je 1954. snimila prvi “ženski” dugometražni film “Sumnjivo lice”, a 1957. će snimiti i prvi jugoslavenski film u boji- “Pop Ćira i pop Spira”. Soja Jovanović dugo će, međutim, biti jedina iznimka. U hrvatskom filmu prvi će dugi igrani film “Preko sinjeg mora” snimiti tek 1979. danas zaboravljena Ljiljana Jojić. Prvi zapaženi ženski film u hrvatskoj kinematografiji postat će ujedno i zloglasan - a to je propagandistički treš iz 1993. “Vrijeme za…” Oje Kodar.

Do danas, jedina hrvatska redateljica za koju se može reći da ima donekle kontinuiranu karijeru je Snježana Tribuson, koja je snimila tri kino filma, više duljih tv drama i popularnu TV seriju “Odmori se, zaslužio si”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:42