BARBARA VEKARIĆ

MLADA REDATELJICA UOČI ZAGREBAČKE PREMIJERE 'Aleksi je feel good film, donosi bijeg od svakodnevice koji fali publici'

 Ranko Šuvar / CROPIX
Nakon komedije “Prva dama Dubrave” iz 2011. ova se Dubrovkinja  počinje ubrajati u impresivni novi val žena-autorica u domaćoj kinematografiji

Idućeg tjedna u hrvatsku će kino mrežu krenuti još jedna od premijera koje pristižu s ovoljetne Pule. Riječ je o filmu “Aleksi” koji potpisuje dugometražna debitantica Barbara Vekarić. Film koji je u srpnju otvorio pulski festival priča je o mladoj djevojci s Pelješca Aleksi (Tihana Lazović) koja naizgled živi u raju.

Roditelji su joj predani i uspješni vinari, živi u orebićkom kapetanskom palacu, uokolo cvate puna turistička sezona. Aleksi, međutim, ima drukčije planove. Vuče je umjetnička karijera u Berlinu te iščekuje potvrdu hoće li u Njemačkoj dobiti umjetnički “grant”. Tijekom tog prijelomnog ljeta, mlada vinarska kći upušta se u vezu s trojicom muškaraca. Jedan od njih je slučajno nabasali turist (Jason Mann).

Drugi je razvedeni srednjovječni šarmer za kojeg Aleksi vjeruje da bi je mogao povući za sobom u Pariz (Sebastian Cavazza). Treći je lokalni dečko (Goran Marković), beznadno nedaroviti vokal lokalnog rock benda koji je zatreskan u Aleksi i ufa se da bi mogao biti “prvi u redu” ako se ona ipak odluči ostati u zavičaju. Istodobno, junakinja izgrađuje odnos i s dvoje roditelja (Neda Arnerić, Aljoša Vučković) koji su je podosta razmazili.

Barbara Vekarić (1987) skrenula je na sebe pažnju još 2011. kratkometražnom feminističkom hip-hop komedijom “Prva dama Dubrave”, nakon čega je se počinje redovno ubrajati u impresivni novi val žena-autorica koji je tih godina zavladao kratkometražnom hrvatskom scenom. Posljednji kratki rad Barbare Vekarić - film “Nitko nije savršen” o jednoj školskoj ekskurziji - premijerno je prikazan praktički usporedno s “Aleksi”.

Povodom zagrebačke premijere “Aleksi” u nedjelju, razgovaramo s redateljicom.

Hrvatskom filmu često se prigovara ono što se prigovaralo i crnovalovcima: da je dešperatan, da vidi samo ružno i loše. Tvoj film je u tom smislu iznenađujući kontrast - u osnovi, on se zbiva u raju - ali i raj može biti zagušljiva klopka?

- “Aleksi” je feel good film, donosi bijeg od svakodnevice koji fali publici. On donosi predivne pejzaže, vesele boje, živahne žene, zgodne muškarce, živopisnu sredinu. No, lik Aleksi se ne uklapa u tu sredinu. Iako sve izgleda magično, i kuće i vinograd i plaže i more, izoliranom poluotoku fali ljudi i sadržaja koji bi privukli takvu curu. Aleksi je zatočenica vlastitih impulsa i želja - ona je više antijunakinja. Takav karakter je žedan i gladan podražaja. Lijepa priroda nije dovoljna da bi se ona osjećala ispunjeno.

Koliko misliš da ta estetizirana slika lijepe, imućne zemlje može biti recepcijski problem kod hrvatske publike?

- “Aleksi” je imao premijeru u nekoliko gradova, i ja volim pogledati film iznova s publikom da vidim kako će različite sredine reagirati. Dosad sam uočila obrazac - napeto prate, smiju se, vidim da ih film obuzme. U nekoliko situacija gledateljima bude neugodno zbog Aleksi, pogotovo starijoj generaciji koju šokira naglašena seksualnost junakinje u filmu. Jedan stariji gospodin je nakon projekcije prošli vikend vikao “Kako se ova mlada ponaša, to je sramota“, a njegova gospođa mu odgovara “I ti bi da si mog’o” i onda kreće rasprava među njima. Iako stariji ljudi nisu naša ciljana publika, isto mi bude drago kada s napetošću upijaju film, bez obzira na to što je ne shvaćaju, što je čak osuđuju.

A na stranim festivalima i kod sales agenata? “Aleksi” je nekako film kakav očekujete iz Francuske, ne iz Hrvatske?

- Festivali, distributeri, kao i gledatelji očekuju dobiti iz Hrvatske ono što im se godinama nudi. Da se proizvodi malo više indie/dramedy filmova poput “Aleksi” ili “Comic Sansa” koji komuniciraju s publikom, očekivanja bi se redefinirala.

“Aleksi” je film vrlo specifičnog mjesta - Pelješca, a počiva na vrlo specifičnoj ekonomiji - vinu. Ne govori se bez vraga kod vina o “terroiru”. Što je bilo prvo - vino, ili Pelješac?

- Pelješac. Obitelj Vekarić potječe iz Podobuča na Pelješcu. Moji baka Vesna Vekarić i djed Stjepan Vekarić su imali kuću u Orebiću, gdje sam ja ljetovala i tako postala svjesna te divote u “slijepom crijevu” Hrvatske.

Iseljavanje je u Hrvatskoj postalo društvena tema broj jedan. Obično se odluka o odlasku vezuje uz ekonomske razloge. U tvom filmu nije tako - junakinji je naprosto ovdje zagušljivo. Koliko misliš da je ta motivacija prešućena u priči u egzodusu iz Hrvatske?

- Manje se o tome priča jer to nije primarni razlog odlaska iz Hrvatske, niti je razlog odlaska toliko velikog broja ljudi. Ljudi u načelu ne žele ići iz svoje domovine, gdje pričaju materinji jezik, gdje im žive roditelji, prijatelji iz djetinjstva, gdje je kultura i mentalitet na koji su navikli i koji razumiju… osim, dakako, ako ne moraju. Lik Aleksi ne mora iz egzistencijalnih razloga, ali je radoznala, dobro joj je, hoće još. Ona pripada generaciji koja se usudi sanjati.

Otvarate temu generacije. PR “pitch” filma je da je to prvi HR - film o milenijalcima. Kako bi ti opisala milenijalce, po čemu je taj naraštaj drukčiji, postoji li nešto što kod njega drugi ne razumiju?

- Ovo je film ne samo za milenijalce, nego i za generaciju Z. Te generacije su rođene u vrijeme kada na svijetu živi znatno više ljudi nego prije, odrasli smo s novim medijima i tehnologijom, obasuti smo informacijama i sadržajima sa svih strana. Previše je “buke”, i da bi nam nešto privuklo pažnju, treba odstupati od norme. Iznenaditi. Šokirati. Uključiti. Nasmijati. Naljutiti.

Zanimljiva je podjela filma, pogotovo odluka da dvoje roditelja glume dvoje beogradskih Dalmatinaca - Aljoša Vučković i Neda Arnerić - koji su ujedno dio jugoslavenskog “star-sistema”. Kako si se odlučila na njih?

- To su dvije minijaturne uloge, pa im Arnerić i Vučković zapravo daju na važnosti. Da to nisu igrali oni, roditelji ne bi bili toliko pamtljivi. Nedu Arnerić, koja je inače porijeklom s Korčule, predložio mi je moj otac Nenad Vekarić. Ona je bila zvijezda tijekom njegove mladosti. Arnerić definitivno nije bila stereotipan izbor dalmatinske majke, no jako mi se svidjela ta ideja da majku junakinje igra glumica profinjene energije. Ona ima nešto jako posebno u sebi, predivno, krhko, ženstveno - što je razblažilo lik mame koja stalno poziva buntovnu kćer na red i tjera je da preuzme obiteljske obaveze. Ulogu oca trebao je inicijalno igrati Stojan Matavulj, ali on je završio u zatvoru prije snimanja i nije izašao na vrijeme. Potom je ulogu trebao igrati Rade Šerbežija, no on se razbolio tjedan dana prije početka snimanja.

Aljoša Vučković je uletio dva dana prije snimanja. Prvi put sam ga vidjela na setu. On je kolega s klase Nede Arnerić, i već su igrali zajedno. Aljoša je bio jako entuzijastičan oko uloge, i u sebi je imao tu neku energiju opuštenog i brižnog oca što je odgovaralo liku koji sam napisala i što me čak malo podsjetilo na mog oca (iako sam inicijalno lik Vatija nazvala i napisala po uzoru na mog strica Vatroslava Vekarića, koji je poznati šaljivdžija... Tako da je Aleksin otac Vati ispao križanac njih dvojice).

Zajedno s Hanom Jušić, Ivonom Jukom, Sonjom Tarokić i drugima pripadaš generaciji redateljica koja je - kako se obično veli - “probila stakleni strop” u jednoj kinematografiji koja je inače - čak i u socijalizmu, bila jako mačo, boys club? Kako to da se to dogodilo baš sada? Jeste li morali probiti vrata, ili su se otvorila sama?

- Vremena se mijenjaju, pogledi na rodne uloge se moderniziraju. Ne znam ni ja zašto baš sada. Sazrio je šipak, i ja sam se našla unutra.

Koji su ti naredni planovi?

- Kad čovjek planira, Bog se smije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:09