REŽISERSKI DEBI

Milan Trenc idilu Petra Hektorovića prikazao je kao prikriveni klasni rat

Film Ribanje i ribarsko prigovaranje
 Milan Trenc
Odlučio se Hektorovićev spjev ekranizirati na originalnim lokacijama srednjodalmatinskog akvatorija, na izvornom Hektorovićevu jeziku

Hrvatski film je često ekranizirao i još uvijek često ekranizira hrvatsku književnost. Svoje su filmske verzije dobivali i Krleža i Karakaš, i “Gloria Scott” i “Hasanaginica”. Ipak, ne mogu se sjetiti nijednog slučaja da je hrvatski film ekranizirao klasično, kanonsko djelo starije hrvatske književnosti. Ako je tako bilo dosad, više nije. Ovog četvrtka u pulskoj je areni u okviru nacionalnog programa 67. Pula Film Festivala premijerno prikazano “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, dugometražni igrani film nastao po istoimenom renesansnom spjevu što ga je 1556. dovršio, a 1568. objavio vremešni hvarski patricij Petar Hektorović.

Lektirno djelo s kojim se desetljećima muče učenici nižih razreda gimnazija i strukovnih škola dobilo je - vjerojatno najviše na đačku radost - svoju audiovizualnu verziju. A tvorac te filmske verzije i je čovjek koji je i sam - baš kao Hektorović - u zreloj dobi otplovio u avanturu. Riječ je o Milanu Trencu (1962.), zagrebačkom ilustratoru, animatoru i tvorcu slikovnica, koji je svestranoj multimedijskoj karijeri ovaj put pridodao novo iskustvo. Prvi je put u životu režirao igrani film.

JOGUNASTI VELIKAŠ

Za svoj igranofilmski prvijenac Trenc je odabrao Hektorovićev klasični spjev koji, na radost lektirnih obveznika, film slijedi prilično vjerno. Na početku filma Trenc predstavlja Hektorovića (Rade Šerbedžija) kao bolesnog, ali jogunastog i razmaženog velikaša kojem je dodijalo ležanje u krevetu i liječenje. Stoga pjesnik na nezadovoljstvo okoline sazove dvojicu najboljih starogrojskih ribara da zajedno s njim odu u trodnevni lov. Prvi od ribara je iskusniji Paskoje (Leon Lučev), a drugi “mladi i gizdavi” Nikola (Bojan Brajčić). Obojica, što za klasnu dinamiku filma nije nebitno, veleposjedničkom gazdi duguju feudalne daće. Tri muškarca i dječak odjedre ribarskom brodicom u lov koji se kod Hektorovića može pratiti s nautičkom preciznošću - od rta Kabal, preko Lučišća, pa do šoltanskih uvala Nečujma i Šumpivijerne.

image
Film Ribanje i ribarsko prigovaranje
Milan Trenc

Pritom stari velikaš sluša i zapisuje narodne mudrosti, “gatke” (zagonetke), pa i dvije cijele bugarštice “sarbskim načinom”. Trenc se odlučio Hektorovićev spjev ekranizirati na originalnim lokacijama srednjodalmatinskog akvatorija, na izvornom Hektorovićevu jeziku, a sa suvremenom akcentuacijom dijalekta otoka Hvara. U odnosu na predložak, unio je samo jednu veću novinu. U nizu flešbekova prikazao je i ključne epizode Hektorovićeva dotadašnjeg života, uključujući i mladenačku ljubav iz koje je proizašlo izvanbračno dijete. Lektirni obveznici vjerojatno će pozdraviti tu “ekstenziju” filma jer će im ona olakšati odgovaranje hrvatskog u školi - no, s filmskog stanovišta, ti su flešbekovi najkvrgaviji i najnaivniji dio filma. Hektorovićevo djelo najčešće se hvali kao književni dokument o životu i kulturi renesansnih pučana.

DUG PJESNIKU

U svom spjevu, stari se aristokratski pisac divi mudrosti i domišljatosti neukih ribara, ali ih pritom pomalo i patronizira. Iz suvremene optike Trenc je taj odnos bez ustručavanja postavio kao klasni odnos. Ribari među ostalim idu s pjesnikom na ribe i zato što ovise o njemu, pošto mu duguju novac. Hektorović je kapriciozan, razmažen i prevrtljiv. Kad ulove ribu, blagonaklono je izdijeli prvom tko naiđe. Uželi se janjetine i sira, pa na to zaboravi . Paskoje i Nikola udovoljavaju njegovim hirovima i prevrću očima na promjene raspoloženja, no nemaju izbora osim da ga slušaju. Hektorovićevu klasnu idilu Trenc prikazuje kao jedva uvijen klasni rat.

image
Romina Tonković u filmu Ribanje i ribarsko prigovaranje koji je režirao Milan Trenc
Milan Trenc

Tako postavljen lik Hektorovića pokazao se kao idealan za Radu Šerbedžiju. Šerbedžija nerijetko zna biti glumački narcis, bude katkad “veći” od filma u kojem igra, pa se dogodi i da “pojede” sve okolo. U ovom slučaju, takva se glumačka osobnost perfektno poklopila s likom Hektorovića kao razmaženog egoista. I dvojica su ribara odlični. Leon Lučev starijeg od njih glumi kao mrkog, indiferentnog čovjeka koji nema iluzija i zna zašto je tu, dok Bojan Brajčić mlađeg glumi kao buntovnika kratkog fitilja kojem stari aristokrat još može dignuti živce. Glumcima treba u plus dodati i to da zvuče prirodno iako glume na arhaičnom dijalektu.

FLEŠBEKOVI

Takva, uvjerljiva glumačka igra nažalost se istopi u scenema flešbekova. Te su scene i dramaturški slabo motivirane i ne baš najbolje napisane, a previše su ovisile o mlađahnim glumcima kojima je teško bilo išta tu napraviti a da ne zvuči recitatorski. Autoru filma treba priznati da je u filmu uspio prenijeti dio jezične živosti Hektorovićeva teksta. Osim što su dijalozi na uvjerljivom renesansnom forskom, film frca od gatki, poslovica i domislica koje će zainteresirati i onog kojeg malo zanima lektirni klasik. Trencu je, međutim, ispuzla iz ruke druga dimenzija filma koja se nudila: a to je priroda. Redatelj je ekranizirao spjev koji se velikim dijelom bavi slavljenjem prirodnog života.

Na raspolaganju je imao neke od najljepših eksterijernih lokacija koje se mogu zamisliti. Ermanno Olmi ili Semih Kaplanoglu iz tog bi slavlja prirode izveli film u kojem bi pejzaž bio drugi glavni lik. Trenca kao da to nije previše zanimalo. Kod njega tek tu i tamo bljesne kakav lijepi kontraliht ili suton. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je, ukratko, film koji ima bazičnu svrhu postojanja. Budućim će generacijama prekratiti tegobno čitanje renesansne čakavice, olakšat će pisanje lektire, popularizirat će klasično djelo, djelo koje autor ne slijedi ropski, nego ga politički “čita” u modernom ključu. No, čini se da je Milan Trenc propustio priliku da film bude i nešto više od toga - da bude, ako ne hvarsko “Drvo za klompe”, onda barem renesansni “Izgubljeni zavičaj”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:04