Slavni iranski režiser Mohsen Makhmalbaf na festival u Motovun stigao je svega nekoliko tjedana nakon što je njegovo ime dospjelo na prve stranice zapadnih srednjostrujaških medija. Iranski redatelj, emigrant, bivši politički uznik i revolucionar uzbudio je duhove nakon što je prije nekoliko tjedana prekršio bojkot Izraela i posjetio premijeru svog novog filma “Vrtlar” u Jeruzalemu. Nakon toga, iranske su vlasti uklonile vitrinu s njegovim nagradama iz filmskog muzeja u Teheranu, a kolege filmaši su ga kritizirali otvorenim pismom. Nije to prvi put da Makhmalbaf krši političke tabue. Za jednog kontroverznog filmaša Makhmalbaf se, međutim, doima začuđujuće blago, a tijekom dva dana u Motovunu sve je osvojio susretljivošću i društvenošću.
Ono što znamo o vašim počecima uglavnom se veže uz film “Bojkot” koji mnogi definiraju kao autobiografski. To je film o mladom revolucionaru koji u šahovo vrijeme dospije u zatvor kao politički uznik. Koliko je to autobiografski film?
- “Bojkot” nije autobiografski film. Snimio sam ga nakon iranske revolucije, i nastojao sam pokazati kako su u Iranu postojale dvije tiranije. Jedna je bila tiranija vani, ona šahova, a druga tiranija bila je u tom trenutku u zatvoru, i poslije će zavladati.
2000 knjiga
Kako biste opisali svoju političku orijentaciju u vrijeme koje opisuje film?
- Mi smo u Iranu tada imali diktatora - šaha. Svi su bili protiv njega, i intelektualci i puk. Ja sam bio mlad, siromašan i slabo obrazovan. Rođen sam u religioznoj obitelji, pa sam naravno podržavao vjerske revolucionare. Od trinaeste godine sam radio i promijenio desetak različitih poslova, što mi je pomoglo da upoznam iransko društvo od vrha do dna. Sa sedamnaest sam na mitingu nožem ubo policajca koji je uperio prema meni pištolj, i završio u tamnici. Tamnica je bila moj univerzitet. U zatvoru sam pročitao 2000 knjiga. Ali tu sam shvatio i to da i iza rešetaka postoje diktatori, a oni su došli na vlast.
Taj incident s policajcem kasnije ste opisali u filmu? U filmu se susrećete s njim nekoliko desetljeća kasnije?
- Da, u filmu “Trenutak nevinosti” 1995. Tada sam već bio poznat u Iranu, pa mi je jedan producent predložio da ga posjetim. Međutim, u filmu njega glumi glumac. U tom filmu, želio sam ispričati priču o dvije iranske generacije - našoj, koja je mislila da problem može riješiti noževima, te današnjoj, koja će voditi revoluciju tako da će na policiju ići sa cvijećem.
Kad je revolucija pobijedila, jeste li mislili da će s novim društvom doći i nova filmska estetika?
- Uoči revolucije, iranski je film proizvodio 70 naslova godišnje, a onda ga je u sedamdesetima zbrisao Hollywood. Nakon revolucije, Hollywood je bio zabranjen, a produkcija se vratila na stare brojke. Međutim, bilo je zabranjeno nasilje, zabranjen seks, bilo je puno cenzure, pa smo stoga tražili način kako pričati priče koje nas zanimaju. Pronašli smo naš način, poetički način.
Šira javnost prvi je put za vas čula 2001. Kad ste snimili film “Kandahar” koji ukazuje na stvarnost pod afganistanskim talibanima. Premijerno je prikazan samo nekoliko mjeseci prije 11. rujna, i odjednom je postao poznat kad je Afganistan došao u centar pažnje. Kako ste to doživjeli?
- To nije bio jedini moj film koji je upozorio na stvari prije nego što su se dogodile. 1999. sam snimio film “Test demokracije” koji je nastao u razdoblju relativne političke liberalizacije, a u kojem sam pokazivao Irancima da se Ahmadinedžad može dogoditi. U “Trenutku nevinosti” sam tri godine prije iranske revolucije cvijeća najavio tu atmosferu. Mislim da je umjetnik pomalo kao životinja koja unaprijed osjeća potres. Senzibilan je i osjeća znakove koji se još ne vide.
Tu dolazimo do vašeg novog filma “Vrtlar” koji je snimljen u Izraelu?
U “Vrtlaru” se bavim vjerom, i načinom na koji vjera u svijetu generira mržnju. U filmu se bavim dvama generacijama Iranaca koje u filmu predstavljamo moj sin i ja. Moj sin pripadnik je generacije koja prezire svaku religiju, kritizira je i misli da su vjere upropastile svijet. Ja predstavljam stariju generaciju koja odgovara protupitanjem: ako je religija zaista toliko moćna, onda zašto ne iskoristimo tu moć za boljitak svijeta?
U filmu značajnu ulogu ima sinkretička vjera Baha’i?
-Baha’i je vjera koja je nastala u Iranu prije dva stoljeća. To je religija kod koje nema raja i pakla, nema svećenika, vjernici samo biraju starješine. Kako ih islam doživljava kao otpadnike, progonjeni su, a u Iranu imate ljude koji su na višedesetljetnim robijama jer su Baha’i. Kad su otjerani iz Irana, stoljećima su mijenjali sjedište od Iraka do Istanbula, a onda su se smjestili u Palestini gdje su prije nastanka Izraela načinila hram i hramski vrt. To je svetište sedam milijuna vjernika te vjere. Baha’i su u Iranu na neki način bili prva NGO, i stalno su bili proganjani. Kad ovdje budem primao nagradu, posvetit ću je uhićenim Baha’i-ma.
Dok ste još živjeli u Iranu, osnovali ste i vlastitu privatnu akademiju, Makhmalbafovu filmsku kuću?
- To je počelo kad je moja kći Samira sa 14 godina došla kući i rekla da će se radije ubiti nego ići u islamsku školu. Počeli smo je obrazovati kući, a kako ju je zanimao film, počeli smo je učiti i za redatelja. Onda sam promislio da bih taj tečaj mogao otvoriti za javnost. Tražio sam od vlasti odobrenje za filmsku školu, ali su mi odgovorili da im već ionako pričinjavam dovoljno neprilika. Na koncu sam napravio akademiju u privatnoj kući. Imali bismo 10-15 polaznika, i to je trajalo tako osam godina.
Kako ste financirali praktični rad?
- Teško, jer nije bilo školarina. Pomoglo nam je što smo brzo prešli na digitalno. Zato smo među prvima i shvatili da je budućnost u maloj digitalnoj kameri. Shvatili smo to prije Zapada.
Čitavo ste vrijeme imali problema sa cenzurom. Niste emigrirali. Kako to da ste upravo 2005. prelomili i otišli iz Irana?
- Nedugo prije toga razgovarao sam s bivšim predsjednikom Hatamijem koji mi je prijatelj, i već iz tog razgovora sam shvatio da stvari ne idu na dobro. Onda sam 2005. otišao u Tadžikistan gdje sam snimao film “Seks i filozofija”, a dok sam tamo bio, dogodili su se izbori na kojima je pobijedio Ahmadinedžad. Znao sam da se neću vratiti. Mnogi su me kritizirali. Jafar Panahi mi je tvrdio da griješim, a sad je u zatvoru. Kiarostami me kritizirao, a sad snima filmove u Firenci i Japanu. Odmah mi je bilo jasno što slijedi.
Kulturni bojkot
Izazvali ste veliku buru kad ste odlučili posjetiti Jeruzalem zbog premijere “Vrtlara”. Vjerojatno ste mogli očekivati te reakcije?
- Gledajte, prije 18 godina moj francuski producent MK2 poslao je moj film “Gabbeh” na festival u Izrael. Iranske vlasti su tada tražile da to zabranim. Odbio sam. Nakon toga vrata su se otvorila, pa su brojni iranski filmaši slali filmove, čak i oni režimski. Kad sam snimao “Vrtlara” u Izraelu, čak ni tada to nije bio problem. Sada najednom jest!
Uklonili su 120 mojih priznanja iz filmskog muzeja. A pritom ne razmišljaju da u istom tom Izraelu živi milijun i pol Palestinaca koji dolaze na te projekcije, ali i 300.000 Iranaca koji su se kao Židovi doselili u Izrael. Kulturni bojkot naprosto ne funkcionira, naročito ne u eri interneta. Pa i sami Palestinci organiziraju festivale zajedno s Izraelcima.
Dugo ste na Zapadu. Međutim, niste poput Kiarostamija ili Farhadija snimili film u Zapadnoj Europi sa zapadnim likovima?
- U karijeri sam snimao u 13 zemalja, od Afganistana, Tadžikistana, Pakistana, Indije, do Izraela. Istina je da su mi bliže i razumljivije istočne kulture, ali mislim da su ljudski problemi svugdje isti.
Kako vidite budućnost Irana?
- Optimist sam. Iran je narastao na 80 milijuna, 65 posto čine mladi, a ti su mladi bolje obrazovani, imaju internert i vole moderni život. Rođeni su u eri revolucije koju mrze. Puno su moćniji nego mi u njihovoj dobi - mi smo bili neobrazovani, neinformirani, ništa nismo znali osim da mrzimo šaha. A to je važno: revolucija treba obrazovane. Iran je danas kao snježna kapa koja se odozdo topi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....