VLADIMIRA SPINDLER

MAMA, ZAŠTO PLAČEŠ Poznata fotografkinja o svom potresnom dokumentarcu: 'Snimanje filma pomoglo mi je u borbi s depresijom'

 Bruno Konjević / HANZA MEDIA
 

U kadru vidimo lice dječaka. Mladog muškarca, zapravo, koji na prvi pogled gleda direktno u kameru. No, nakon par sekundi shvaćamo da ne gleda leću aparata ispred sebe: promatra lice svoje majke koja drži kameru. A njegova majka plače.

Taj mladi muškarac ne zna zašto ona plače i pita je što se događa. Kad ne dobije odgovor, prilazi joj, a ona mu kaže da se vrati nazad. On sjeda i promatra je. Ne razumije, a želi razumjeti. Potom postavlja pitanje “Mama, zaš’ plačeš?”.

Osobna priča

Riječ je o prvim kadrovima filma fotografkinje Vladimire Spindler, koji je u utorak prikazan u natjecateljskom dijelu Dana hrvatskog filma. Priča dokumentarca “Mama, zašto plačeš” je osobna, ogoljujuća i uznemirujuća - no Spindler kaže kako je zapravo nije bilo ni strah ni sram ispričati s kojim se problemima ona, a potom i njena djeca Rene i Maša, suočavaju. U društvu koje još uvijek itekako stigmatizira sve one koji imaju psihičke probleme, fotografkinja je odlučila progovoriti. Jasno, glasno, javno i otvoreno: imam depresiju. Ružna je, odvratna, utječe na ljude oko mene, a ja dajem sve od sebe da živim s njom i da što manje prouzročim bol onima koji me jako vole.

kadar iz filma 'Mama, zašto plačeš'

- Svaki put kad sam doma imala neku situaciju, palila sam kameru. Iako je priča u srži crna, htjela sam je ispričati iz drukčije perspektive, ljudskije, više kućne. Bila sam vrlo iskrena i nije mi bio problem pričati - kaže Vladimira Spindler, koja kaže kako joj je bolest dijagnosticirana u trenutku kada se mogla opustiti. Djeca su odrasla, izborila se za svoje mjesto u poslu koji radi, okončala je neke loše odnose... Baš u času kad je bila na vrhuncu, kad je mogla uživati, počeli su problemi.

“Ja nisam sama sa sobom zadovoljna. Misliš da je meni lijepo ovako? Nikad nisam bila ovakva. Imala sam dane kad sam loše volje. Ali sad... Bojim se svega”, kaže iskreno sinu za jednim ručkom koji snima kamera.

Prestanak terapije

Premda je tema 24-minutnog dokumentarca bolna, ima i smijeha. Možemo bolje razumjeti ovu priču zbog načina na koji je ispričana: ima nešto blisko u zvuku Reneovih papuča na parketu, u Mašinom omatanju žvakaće oko prsta, u mački Klari koja se smuca kroz kadrove... Svi ti detalji približavaju nam priču daleko bolje nego da je snimljena u nekom drugom okruženju. Ovako nam autorica poručuje još nešto: od depresije ne boluju neki ljudi koji žive daleko, u nekim institucijama... Depresija je tu, oko nas - možda je ima naša mama, možda tata, a možda i najbolji prijatelj. Živi u našim stanovima, jede za našim stolovima i oblači kaput koji visi na vješalici u našem ormaru. I ima lice koje nam je svima poznato.

kadar iz filma 'Mama, zašto plačeš'

U filmu ima dosta zvukova - kiše, prometa, vrata koja se otvaraju... Završava izrazito uznemirujuće - prizorima golih grana stabala i zvukom ljudskog vriska. Potom se film naglo prekida, kao da je vrpca odrezana. Priča je to koja nema kraj: može se odrezati u bilo kojem trenutku, i nema happy enda.

- Prije nekoliko mjeseci sam prestala uzimati tablete koje mi je prepisala psihijatrica. I to ne polako, nego odjednom. Nisam se savjetovala s njom prije toga, no osjećala sam se dovoljno snažno. Tri mjeseca nakon toga sam doživjela slom i proživjela najteže trenutke u svom životu. Još nije došlo vrijeme da prestanem uzimati terapiju. No, snimanje ovog dokumentarca je pomoglo, bilo je ljekovito - kaže Spindler.

kadar iz filma 'Mama, zašto plačeš'

Film je snimila na prijedlog svog mentora, jer je upisala školu dokumentarnog filma Restart. Ni ona ni mentor nisu očekivali da će film u godinu dana vidjeti publika na Tabor Film Festivalu, potom na Pluk de Nacht - Open Air Film Festivalu, pa na ZagrebDoxu te na Diversions International Short Film Festivalu.

Spindler trenutno snima film o Vladimiru Dodigu Trokutu. To vježba na magisteriju, smjer dokumentarni film, na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je hospitant. Priznaje da je lakše raditi film o nekom drugom, a posebno ako je to osoba koju dobro poznaješ.

Rubne teme

S vremenom je, snimajući taj film, razvila prijateljski odnos s Trokutom, tako da nije bilo teško stvoriti priču o njemu. No, tu je druga vrsta pritiska: njena prva dva filma su odlično prošla, pa se sad od nje očekuje puno. Prvi film koji je snimila, dokumentarac bez riječi o prijateljici Mirni Sporiš, otišao je na San Francisco Dance Film Festival.

- Filmovi me jako zanimaju i voljela bih im se jednog dana posve posvetiti. Moja interesna sfera su rubne priče, one koje su rijetke, teme o kojima mnogi ne govore. Mislim da mi daju prostor da na svoj način izrazim ono što vidim i osjećam - pojašnjava Spindler i dodaje kako trenutno čeka rezultate Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za svoj film “Geni moje djece”.

VLADIMIRA SPINDLER: Mama, zašto plačeš... from SkolaDokumentarnogFilma on Vimeo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 18:22