Majka svih hrvatskih sapunica otkrivena u berlinskom arhivu

Ivo Tijardović je za taj film pisao glazbu, u njemu je glumila velika sportska zvijezda tog doba Miro Mihovilović, a partnerica mu je bila najljepša Splićanka tog vremena Desa Marović. Kratki film o nemogućoj ljubavi siromašnog mladića prema lijepoj djevojci, sniman u Splitu i okolici, bio je predodređen za uspjeh. Ali, dogodilo se suprotno. Film nikad nije krenuo u redovnu kino distribuciju, potonuo je u zaborav, a priče o snimanju postale su tek obiteljske legende u koje mnogi nisu vjerovali.

Ispravljena nepravda

Nepravda će biti ispravljena u ponedjeljak kad će u sklopu Pučiških filmskih večeri, gotovo 75 godina nakon što je snimljen, svečano biti prikazan kratki 27-minutni film “Lied der Adria” (Pjesma Jadrana), koji je u njemačkom Bundesarchivu pronašao Leon Rizmaul iz udruge Kinofon. Riječ je o udruzi koju je osnovao s Danielom Rafaelićem, a čija je specijalnost pretraživanje po filmskim arhivima i potraga za vrijednim naslovima kakav je i “Pjesma Jadrana”, snimana kao “sideprojekt” puno slavnije “Princeze koralja” s Itom Rinom u glavnoj ulozi. Za filmom su Rafaelić i Rizmaul tragali nekoliko godina.

- Znali smo da je paralelno s “Princezom koralja“ dio iste ekipe snimio tzv. kultur-film, kratki igrano-dokumentarni film u kojem glume domaći ljudi. Prvotno nazvan “In Banner Kaiser Diokletians“, dakle “Pod barjakom cara Dioklecijana“, film je na premijeri u Berlinu 1937. dobio nevjerojatnu političku podršku tadašnje vlade Kraljevine Jugoslavije predvođene Milanom Stojadinovićem, kao prvi u nizu zajedničkih filmskih projekata koje su Njemačka i Kraljevina Jugoslavija trebale ostvariti. Zbog jasnih razloga, to se nije dogodilo, a film je ostao tek fusnota u literaturi.

No, prošle godine Leon Rizmaul je tijekom posjeta Berlinu ipak uspio pronaći film te se oduševio viđenim. No, osim šturih podataka o redatelju Hansu Becku-Gadenu, producentu i autoru glazbe, na špici nisu bili navedeni nikakvi drugi podaci. Tko su glumci, koja je njihova priča - to je bila enigma.

Tajanstvena Desa

Slagalica se počela popunjavati krajem prošle godine kada je u splitskoj Kinoteci, na poluzatvorenoj projekciji, prvi put prikazana “Pjesma Jadrana”. - Za vrijeme projekcije jedan gospodin je uzviknuo: ‘Evo mi rodice’ i tako smo otkrili identitet glavne glumice - nastavlja Rizmaul.

Ispostavilo se da je riječ o Desi Marović, udanoj Glavinić. Zahvaljujući rodbini, posebice njezinu sinu koji danas živi u Švedskoj, rekonstruiralo se i kako je dospjela na filmsko platno.

Zaludjela ga ljepota

Desa Marović, naime, tridesetih godina prošlog stoljeća slovila je za jednu od najljepših Splićanki, a slavu joj je donijelo i poziranje u narodnim nošnjama po katalozima i žurnalima. O njezinoj ljepoti dovoljno govori i to da joj je jedan češki glazbenik, nesretno zaljubljeni udvarač Jan Šimanek, zaluđen njezinim izgledom posvetio pjesmu koja je postala hit u njegovoj domovini. Ne čudi, dakle, što je zapela za oko i njemačkim producentima koji su joj ponudili ulogu u filmu.

Desa Marović, inače rođakinja još jedne manekenke - Nuše Marović, ubrzo nakon snimanja filma udala se za vojno lice. U Splitu je provela cijeli život, a umrla je krajem 90-ih. Koliko je poznato, nikad više nije glumila ni u jednom filmu. Ubrzo nakon što se doznalo za nju, Leon Rizmaul je saznao i za identitet drugog glavnog glumca. Radilo se o Miru Mihoviloviću, vaterpolskom vrataru koji je igrao za splitski Jadran (od 1929. do 1941.) te je bio vratar reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. kad je proglašen najboljim čuvarem mreže na svijetu. Sportska zvijezda bila je idealan izbor za glavnog glumca.

Predmet zafrkancije

O sudbini Mihovilovića postoji puno više tragova nego o sudbini njegove filmske partnerice. Nakon aktivnog bavljenja sportom posvetio se znanstvenoj karijeri. Dugi niz godina predavao je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a pamti ga se i kao jednog od pionira propagiranja rekreacije u slobodno vrijeme - što je bila tema na kojoj je i doktorirao te postao poznat i izvan granica naše zemlje.

Do svoje smrti 2009. godine živio je u Zagrebu, gdje je bio počasni predsjednik Društva Splićana u Zagrebu. Ni Mihovilović ni Desa Marović vjerojatno nikad nisu vidjeli kako izgledaju na velikom ekranu. Tu će priliku dobiti tek njihovi potomci.

- Obje obitelji o filmu su znale tek kao o obiteljskoj predaji. Ništa više od toga, tako da je to bio jako dirljiv trenutak. Od glumaca iz filma, koliko nam je zasad poznato, živa je jedino Desina rođakinja, danas 95-godišnjakinja koja je statirala u filmu. Kako sam doznao iz razgovora s rodbinom, ona je dugo godina bila i predmetom zafrkancija jer obitelj baš i nije vjerovala u njezinu glumačku karijeru. Tako da možemo ustvrditi kako je pronalskom filma i ta nepravda ispravljena - uz osmijeh dodaje Leon Rizmaul.

Najbolji film

Iako film nikad nije vidjela, glumačka ekipa, sudeći po reakcijama, bila bi i više nego zadovoljna obavljenim poslom. Rizmaul o tome kaže:

- Stojim pri tome da je riječ o najboljem i najkvalitetnijem filmu snimljenom u ovim krajevima do 1945. godine, a vjerojatno i kasnije. Uz fascinantne kadrove u njemu se, primjerice, može čuti Tijardovićeva jazz obrada napjeva poput “Marjane, Marjane” ili “Jute san se zaljubija”, tako da je i u glazbenom smislu iznimno zanimljiv. Desetak godina prije nastanka “Pjesme Jadrana” Walter Ruttmann snimio je film “Berlin, simfonija velegrada” koji se i dandanas ubraja među pet najboljih dokumentaraca svih vremena. Ovo je splitska verzija te priče, iznimno zanimljiv dokument vremena kroz priču o Splitu i njegovoj okolici tridesetih.