'Licemjerno je tvrditi da mladost i ljepota odmažu u karijeri'

Redateljica Irena Škorić tek je navršila 28 godina a već je, kako otkriva, pozvana da sudjeluje na Međunarodnom filmskom festivalu u Avignonu u lipnju, i to kao članica žirija. No nju više veseli to što će imati priliku malo putovati.

Kada netko krene brojati sve nagrade koje je u svojoj karijeri zaslužila, malo se izgubi. Ukupno 33, a ovih se dana, točnije do 17. travnja, u zagrebačkom kinu Grič održava ciklus filmova “Filmski tjedan s Irenom Škorić” u kojem se prikazuju upravo njezini nagrađivani filmovi .

Jeste li u profesionalnom stasanju oko sebe imali kritičare i jesu li nagrade pomogle da ih se riješite?

- I jedno i drugo prirodno su okruženje u stasavanju svakog filmskog autora. Navikla sam podnositi bol nanesenu zlonamjernim kritikama kojih se filmski redatelj ne može riještiti ma koliko nagrada dobio. Na sreću, filmovi, ako su dobri, pobijede i nadžive svaku kritiku i kritičara.

Sjećate li se trenutka kad ste prvi put stali iza kamere?

- Prvo sam pomislila da sam s krive strane kamere, jer većina nas redatelja htjeli smo kao klinci biti glumci. Bila sam znatiželjna da pred kamerom pokušam ostvariti svoje snove.

Kako ste počeli razmišljati ‘bit ću redateljica’?

- Djetinjstvo mi je obilježeno gledanjem crtića na 16-milimetarskoj vrpci na projektoru iz II. svjetskog rata koji mi je krasio dnevni boravak, kao i lutanjem hodnicima Televizije Zagreb dok je još bila smještena u Šubićevoj ulici. Dok se drugi iz djetinjstva sjećaju igračaka, meni je u glavi trans tijekom repriza ‘Malog mista’.

Komadić cigle iz Bednjanske

Imate li kod kuće, u nekoj ladici, scenarij koji jednog dana planirate snimiti?

- Najveća želja mi je snimiti dugometražni igrani film. Scenarij za film ‘Mrvice’ sada je na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra za debitantski film. Riječ je o urbanoj crnoj komediji čiji je scenarij nastao prema motivima nagrađivanog romana Sanje Pilić ‘Mrvice iz dnevnog boravka’.

Kako su protekli vaši školski dani, kada ste otkrili umjetnost?

- Dio djetinjstva provela sam u tada još romantičnoj Bednjanskoj ulici u Zagrebu. Od naše stare kuće sačuvala sam na polici komadić jedne cigle.

Umjetnost me je oduvijek zanimala, jedno sam se vrijeme bavila i crno-bijelom fotografijom u Foto klubu Zagreb kod pokojnog Josipa Vranića, imala sam i nekoliko skupnih izložbi i čak osvojila par nagrada. Ali film je oduvijek bio moj primarni i najveći životni pokretač i ljubav.

Je li bilo stresno upisivati ADU?

Svaki prijemni ispit je stresan, pogotovo onaj na ADU. Oduvijek sam znala da je film moj život, a ljudi kažu da kad čovjek nešto neopisivo jako i strasno želi, onda se i nebo uroti da se to ostvari.

Veliki redateljski ego

Doživljavate li sami sebe kao početnika ili kao izgrađenog profesionalca?

- U smislu entuzijazma, svježine i ljubavi prema poslu, uvijek želim ostati početnik, premda sam u svemu drugom profesionalac.

Smatrate li se samopouzdanom osobom i je li ta osobina važna za redatelja?

- Smatram, ali to je u ovom poslu must have, jer ako redatelj sam ne vjeruje u svoj projekt, teško da to može očekivati od drugih. Uvijek pamtim jedno od prvih predavanja na Akademiji i pokojnog profesora i redatelja Zorana Tadića koji je odmah rekao: ‘Redatelj mora imati veliki ego. Zato da što lakše prebrodi sve nedaće i da može kormilariti cijelom filmskom ekipom koja na igranom filmu broji oko 100 ljudi.’

Jeste li imali ambiciju baviti se glumom?

- Nikada nisam imala pretjeranu želju baviti se glumom iako sam jednom glumila, i to je bilo nezaboravno iskustvo. U vlastitim filmovima često sam uskočila u ulogu statista, jer za profesionalne nije bilo novca. S obzirom na to da su trenutno serije i sapunice dobro plaćene, za razliku od autorskih projekata koji nerijetko završe s velikim minusom na računu redatelja, ulogu bih prihvatila isključivo radi novca, koji bih uložila u režiranje filmova.

Kako njegujete izgled?

- Zapravo nikako, hvala roditeljima na dobrim genima. Jako volim dugo spavati, ali to mi nikako ne uspijeva, pa zato cijele godine maštam o ljetu i križam dane u kalendaru kad će doći tih čudesnih ljetnih 30 dana čistog odmora. Što se tiče kozmetike, proizvodi od aloe vere me spašavaju kad spavam samo pet sati.

Dogodilo vam se katkad da vas zbog fizičkog izgleda shvaćaju manje ozbiljno?

- Redateljica ne mora biti ružna da bi je shvaćali ozbiljno.U medije ne dospijevam zbog izgleda, nego zbog nagrada i filmova. Živcira me kad poneki članovi ekipe misle da mogu manje ili slabije raditi zato što sam žensko.

Laptop je stalno upaljen

Mlada ste i zgodna žena, je li vam to odmoglo ili pomoglo u karijeri?

- Ne mislim da mi je pomoglo, ali tvrditi da mi odmaže bila bi užasno licemjerje.

Slušaju li vas muškarci na setu? Slušaju li vas žene?

- Kad radim autorske projekte, naravno. Uvijek odabirem suradnike koji me slušaju, jer kao redatelj sama odabirem ekipu. Iako i tu, naravno, ima slučajeva ‘neposlušnosti’.

Kada ne radite, što radite?

- Na neki način radim 24 sata na dan i pravi pravcati sam radoholičar i kad ne radim na nekom projektu, uvijek pripremam novi. Moj crveni laptop stalno je upaljen! Jako volim putovati, pogotovo ljeti. Volim posjećivati sajmove antikviteta, pronalaziti drangulije na Hreliću, ovisnica sam o cipelama i šetnjama Zagrebom u nedjelju kad cijeli grad izgleda kao veliko prazno igralište na kojem se mogu nesmetano igrati...