LEWIS GILBERT Svijet je napustio britanski filmaš koji će, posve nepravedno, ostati upamćem po radu na tri ne baš dobra filma o Jamesu Bondu

Ironično je da je glavnina tekstova u povodu smrti Lewisa Gilberta (umro je u Monacu u svojem domu krajem prošlog tjedna, imao je 97 godina) spominjala kao najvažniju činjenicu u njegovu opusu da je režirao čak tri filma iz serijala o Jamesu Bondu. Nesumnjivo, nije to nebitno, čak su Bondovi producenti Michael G. Wilson i Barbara Broccoli prvi potvrdili vijest o njegovoj smrti, i to s popriličnim zakašnjenjem, no to je manje zanimljiv dio njegove karijere.

Gilbertov prvi prilog serijalu “Samo dvaput se živi” iz 1967. pamti se kao film u kojem je Sean Connery odlučio privremeno prekinuti s tadašnjim producentima serijala Albertom Broccolijem i Harryjem Saltzmanom, sam spektakl doimao se suhoparno, ali to nije bio problem, glumac je htio veći honorar i izluđivao sve na snimanju. Zanimljivo je da je sljedeći film, “U službi njenog veličanstva”, s možda najslabijim Bondom Georgeom Lazenbyjem, ali u poletnoj režiji Petera R. Hunta, ispao vrhunac franšize u tom razdoblju. Gilberta su opet angažirali 1977., za film “Špijun koji me volio”, ovaj put s Rogerom Mooreom kao Bondom, bio je to nešto zabavniji blockbuster, pogotovo zahvaljujući Richardu Kielu u ulozi živopisnog negativca zvanog “Ralje”, no “Operacija svemir” (Moonraker) ispao je kreativna katastrofa jer su radnju diktirale reklame, a ne priča.

Neprežaljeni mjuzikl

Da ne bi bilo zabune, Gilbert je bio izvrstan redatelj, ali posve druge vrste filmova. Na prijelazu s pedesetih u šezdesete afirmirao se žestokim ratnim dramama s puno akcije kao što su “Dosegni nebo” (Kenneth Moore kao RAF-ov pilot bez nogu), “Ureži njeno ime s ponosom” (Virginia McKenna kao neustrašiva obavještajka u okupiranoj Francuskoj) i “Potopite Bismarcka!”, akcijski triler superioran svim njegovim kasnijim filmovima o Bondu. Konzervativnog, ali prepoznatljivog vizualnog prosedea katkad nije bio previše izbirljiv glede novih angažmana pa se s jezom prisjeća rada na filmu “Trajekt za Hong Kong”, s potpuno nezainteresiranim Orsonom Wellesom u jednoj od glavnih uloga.

Već tada se nazirao trend novog britanskog filma (Tony Richardson, Karel Reisz, John Schlesinger), a paradoksalno je da mu se priključio redatelj starog kova kao što je Gilbert. Supruga ga je upozorila na komad Billa Naughtona “Alfie” o notornom ženskaru koji ne zna za moralne granice, naslovnu ulogu ponudio je friško etabliranom Michaelu Caineu (njegov Harry Palmer u špijunskom trileru “Slučaj Ipcress” bio je svojevrsni realistični antipod Bondu) i koristio stilske postupke koji mu prije ne bi pali na pamet, poput obraćanja glavnog junaka u kameru: skromnog budžeta, film je bio veliki hit i dobio pet nominacija za Oscara, jedna od njih bila je za Gilberta, ali ne kao redatelja, nego producenta. Nimalo slučajno što su ga Broccoli i Saltzman godinu kasnije angažirali za “Samo dvaput se živi”, njihovi stalni redatelji Terence Young i Guy Hamilton već su se zamorili, ali u tom spektaklu nije bilo ni daška svježine koja je krasila “Alfieja”.

Najvećom greškom u karijeri smatra to što je morao odbiti režiju mjuzikla “Oliver!”, koji je već djelomično pripremio za snimanje. Obvezao se, naime, za akcijsku ekstravaganciju “Avanturisti” po bestseleru Harolda Robbinsa, koja je trebala promovirati Bekima Fehmiua u zvijezdu. Film je prošao mizerno, usprkos razgolićenim scenama glavnog glumca i njegovih partnerica (Candice Bergen, Leigh Taylor-Young, Delia Boccardo), dok je Carol Reed, koji ga je zamijenio na “Oliveru!”, uživao u pregršti Oscara. Ne znači da bi Gilbert obavio jednako impresivan posao kao i njegov kolega, uostalom, nijedan od njih prije toga nije režirao mjuzikl, ali redatelj si nikad nije oprostio što se upustio u tako nešto kao što su “Avanturisti”. Bio je i kandidat za režiju “Kuma”, ali je odustao jer je smatrao da je budžet premalen za tako kompleksnu gangstersku sagu.

Skromnost za Oscara

Zašto se vratio u serijal o Bondu? Nijedan od filmova koje je snimio sedamdesetih nisu imali osobitog odjeka, pa ni “Operacija Praskozorje” o atentatu na Heydricha, inače vrlo solidan ratni triler, čije su komercijalne šanse upropaštene depresivnim ishodom (svi zavjerenici u toj akciji ginu), tako da mu nije bilo teško prihvatiti narednog Bonda “Špijun koji me volio”, projekt povećanog budžeta kako bi se zaboravio podbačaj znatno skromnijeg prethodnika “Čovjek za zlatnim pištoljem”. Gilbert je zadovoljio očekivanja producenta Broccolija (Saltzman je u međuvremenu otpao iz serijala), “Operacija Svemir” je zaradila još više, ali je valjda svima bilo jasno da su u slijepoj ulici jer je novi redatelj, bivši montažer John Glen, u narednom filmu “Samo za tvoje oči” ponudio moderniju i dinamičniju verziju Bonda.

Zasićen spektaklima, Gilbert se vratio filmovima skromnog budžeta i romantičnog naboja kakav je bio “Alfie”. “Ritino obrazovanje” (u našim kinima “Znatiželjna Rita”) po komadu Willyja Russella imalo je za protagoniste frizerku koja želi studirati književnost, a ne skrasiti se kao domaćica i sveučilišnog profesora koji je odustao od bilo kakvih ambicija: sjajno su ih glumili Julie Walters i Michael Caine, film je izborio tri nominacije za Oscara, a glavni glumci su uz to osvojili Zlatne globuse i nagrade BAFTA. Naredna suradnja s Russellom opet je bila vrlo plodonosna, film “Shirley Valentine” bavio se domaćicom iz Liverpoola (Pauline Collins) koja na nagovor prijateljice odlazi na ljetovanje u Grčku i tamo se zaljubljuje u vlasnika taverne (Tom Conti): dvije nominacije za Oscara, tri nominacije za Zlatni globus i nagrada BAFTA za glavnu glumicu bili su dostatan dokaz da je to vrsta projekata kakvima bi se Gilbert trebao baviti. I u “Ritinom obrazovanju” i u “Shirley Valentine” imao je potpuno kontrolu jer je figurirao i kao producent, a ovaj potonji film bio je jedan od rijetkih “crowd pleasera” toga vremena u kojima sredovječne dame dokazuju da za romansu nikad nije kasno. S ta dva filma povratio je ugled u britanskoj filmskoj zajednici, donekle poljuljan nenadahnutim sudjelovanjem u Bondovoj franšizi.

Napisao je autobiografiju “Svi moji flashbackovi: 60 godina kao filmski redatelj”, dobio je i plemićko odlikovanje (zapovjednik po odredbi Britanskog imperija) i postao posebnim članom Britanskog filmskog instituta, što je najviše priznanje koje se dodjeljuje u britanskoj filmskoj industriji. Svega toga ne bi bilo da su mu vrhunac u karijeri uistinu bila tri spomenuta filma o Bondu.