DOKUMENTARAC

Larsson je bio opsesivni radoholik, u redakciji Expoa radilo se do 4 ujutro

Film pokazuje drugu, novinarsku karijeru znamenitog pisca; život mu se svodio na junk hranu, dvije kutije cigareta dnevno i sate za tipkovnicom, čime je fatalno narušio zdravlje

Švedski pisac Stieg Larsson preminuo je 15. kolovoza 2004. godine u 50. godini života. Lančani pušač i radoholičar, Larsson se tog toplog dana uspeo četiri kata pješice jer se u redakcijskoj zgradi pokvario lift. Prije nego što je došao do redakcije, pokosio ga je infarkt.

Larsson je umro prerano da doživi vlastiti književni fenomen. Tek nakon njegove smrti, švedska će nakladnička kuća objaviti Millennium trilogiju. Larsson nije dočekao izlazak tih knjiga. Nije doživio da vidi vlastite prozne knjige prodane u 90 milijuna primjeraka. Nije doživio njihove ekranizacije - ni one švedske, ni one holivudske.

Većina današnje globalne publike Stiega Larssona poznaje isključivo kao pisca kriminalističke fikcije. Ali, tako nije sa švedskom publikom. Puno prije nego što će ga upoznati kao prozaika, švedski su čitatelji Larssona poznavali kao istraživačkog novinara. Kao novinar, Larsson je imao jednu jedinu, ali opsesivnu specijalnost: ekstremnu desnicu. Bio je vodeći, a zadugo i jedini specijalist za tu scenu u švedskom novinarstvu. Ujedno, unutar te političke supkulture imao je status “novinara crva”, medijskog neprijatelja broj jedan.

Pod lažnim imenom

Na Human Rights Film Festivalu zagrebačka publika večeras (utorak) ima prilike vidjeti dokumentarni film koji se bavi upravo tim drugim, manje poznatim Larssonom. Riječ je o dokumentarnom televizijskom filmu “Stieg Larsson - čovjek koji se igrao vatrom” režisera Henrika Georgssona.

Stieg Larsson rođen je 1954. u malenom gradiću Skelleftehamn na švedskom sjeveru. U profesiju koja mu je obilježila život - novine - ušao je kao - grafičar. Tijekom 70-ih i 80-ih radio je u novinskoj agenciji TT kao crtač grafova i ilustracijskih mapa. Već sredinom sedamdesetih počinju ga zanimati neonacistički pokreti i grupe. Kolege ga, međutim, savjetuju da se time ne bavi, jer je to za karijeru slijepi rukavac. “Neonacisti su mrtvi. Oni su irelevantni”, jedan je od savjeta koje se citira u filmu. Ali, Larsson je smatrao - pokazalo se, proročanski - da se nacizam može vratiti ako se nad njim ne bdije.

Tih 70-ih, švedska naci-scena se svodila na jednu marginalnu stranku sa 300-tinjak članova. U toj retro-naci fazi, opsesija desnici još uvijek su - Židovi. Kao novinar istraživač, Larsson pohodi njihove skupove, čak se pod lažnim imenom preko post restantea učlanjuje u stranku da bi pratio komunikaciju i tiskovine.

Sabotaže predavanja

Po samom Larssonu, do reza na švedskoj desnici dolazi početkom 80-ih, kad ona odustaje od biološkog rasizma i preuzima kulturološke argumente, a glavni protivnik postaju imigranti. To je ujedno period kad se formira supkultura skinheada koja čini jezgro oštre desnice 80-ih. U tom razdoblju Larsson se udružuje s kolegicom novinarkom Annom Lenom Lodenius i s njom zajedno piše niz članaka i knjigu o Bijelom arijskom pokretu (VAM).

Tu počinju problemi: primaju prijeteće pozive i koverte s metkom. Bukači im sabotiraju javna predavanja, jedan nacistički fanzin objavljuje im kućne adrese i telefon. U dokumentarcu, čujemo dio snimljenih prijetećih poruka koje Lodenius i Larsson dobivaju. Lodenius naposljetku odustaje: kako sama kaže u filmu, “htjela je imati i privatni život”.

Tijekom 90-ih, dotad marginalna nacistička scena prvi put prestaje biti marginalna. Pao je Zid, rat u Jugoslaviji preplavio je Švedsku izbjeglicama, a 1992/3 berićetno je nordijsko društvo prvi put nakon desetljeća tresnula ekonomska kriza. To je idealan humus iz kojeg niču stranke koje je Larsson opisivao kao “naciste koji su obukli odijela”. A kao što je početkom 2000-ih politički neartikulirani hrvatski nacionalizam svoju ideološku artikulaciju našao u Thompsonu, tako i u Švedskoj 90-ih nacionalističku politiku artikulira bučna rock muzika.

Godine 1993. dotad nepoznati nacionalistički hard rock bend Ultima Thule potpisuje za veliku etiketu i proda 10.000 CD-ova. Desne stranke koriste Ultimu Thulu za propagandu, a pod njihovim se utjecajem formira novi podžanr: vikinški rock. Vikinški rock hard rock povezuje s nacionalizmom i bijelim suprematizmom, a neki od bendova - poput Division S - tekstovima neskriveno slave nacizam. Larsson ustrajno obija viking-rock koncerte prateći narastajuću scenu. Pritom razvija niz zanimljivih istraživačkih tehnika. “Kad si na koncertu”, uči mlađe kolege, “ne idi unutra. Ostani na parkiralištu, jer se na parkiralištu događaju najzanimljivije stvari.”

Debela krimi trilogija

U tom periodu, Larsson je švedski dopisnik britanskog magazina Searchlight specijaliziranog za monitoring fašizma. Želi utemeljiti švedsku inačicu Searchlighta. Tada četrdesetogodišnjak, okuplja oko sebe tim novinskih klinaca i osniva Expo, list koji će u dobroj mjeri biti predložak za novine Millennium iz njegovih romana. Expo je predmet stalne iritacije na desnici. Finale je atentat na dvoje novinara Expoa koji su preživjeli aljkavo postavljenu bombu u autu. Oboje se u dokumentarnom filmu pojavljuju i govore, ali silueta im je zatamnjena jer su još pod policijskom zaštitom.

Larsson je po svim svjedočenjima bio opsesivni radoholik. U Expou se radilo do četiri ujutro, a taj ritam bio je razlog što se redakcijski tim uskoro raspao, a “gonič robova” Stieg ostao sam. Larssonov život svodio se junk hranu, dvije kutije cigareta dnevno i sate za tipkovnicom, čime je - pokazat će se, fatalno - narušio zdravlje. Ali, samo tako je bilo moguće da uz frenetičnu novinsku aktivnost u godina dana naštrika debelu kriminalističku trilogiju.

Larsson je za života uspio prodati nakladniku Millennium trilogiju, ali izlazak nije dočekao. Nije dočekao ni ispunjenje svojeg zlogukog predviđanja: uspona ultradesnih Švedskih demokrata u švedski parlament. “To Stiega ne bi iznenadilo”, u filmu kaže jedan od suradnika iz Expoa. Da je tako, svjedoči i insert intervjua koji je Larsson dao 2004. “Za demokraciju se uvijek treba opet boriti, ona je uvijek pod prijetnjom”, veli u njemu, “nacisti danas nisu velika prijetnja, ali mogu biti za 20 godina”.

Jezik pregriz’o - rekli bismo mu danas, kad se zloslutna prognoza ispunja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. rujan 2024 10:08