Lana Barić: Osjećaj zarobljenosti žena u Dalmaciji je vrlo realan i teško se osloboditi toga

Lana Barić se nakon druge izvedbe Krležina "Areteja" u matičnom kazalištu HNK ovoga četvrtka žurila u Ljetno kino Tuškanac na poklon nakon zagrebačke premijere filma "Tereza37", u kojem glumi glavnu ulogu i za koji je napisala scenarij. Gotovo godinu dana smo čekali da ovaj pobjednik prošlogodišnjeg Filmskog festivala u Puli dođe u redovnu kinodistribuciju, u nezavisna kina.

No, iza "Tereze37" odlična je godina festivala, nagrada, vrlo lijepe recepcije kritike. Režiser filma Danilo Šerbedžija za film je dobio godišnju nagradu "Vladimir Nazor", a Lana Barić je na nedavnom beogradskom FEST-u dobila nagradu za najbolju glumicu. "Reakcije na film svagdje su izvanredne, no čini mi se da je najbolje primljen u Beogradu ili je tamošnja publika najotvorenije reagirala", kaže Lana Barić.

Film se događa u Splitu, no more vidimo tek u zadnjoj sceni. Veći dio filma je snimljen u Splitu 3, a snimatelj Mirko Pivčević vrlo je efektno ulovio taj isprani, urbani Mediteran, beton na visokim, ljetnim temperaturama. Lana Barić objašnjava kako je taj dio grada upravo - njezin Split. "U tom sam kvartu odrasla, tamo sam išla u osnovnu školu, jako ga dobro poznajem i volim", kaže.

Glavna junakinja filma - 37-godišnja Tereza, žena je pomorca, inspicijentica u kazalištu, frustrirana nemogućnošću da iznese trudnoću. Glavni je dojam da je odsutna, otuđena od svoje sredine, zarobljena - baš poput junakinja u filmovima "Ne gledaj mi u pijat" i "Mare", koji se također događaju u Dalmaciji. Otkud taj pesimizam suvremenih dalmatinskih žena? Taj osjećaj zarobljenosti.

"Ja mislim da je on vrlo realan i da je zarobljenost jako dobra i precizna imenica. Jako se teško osloboditi u tom i takvom okruženju, govorim iz pozicije žene, iz vlastitog iskustva i iskustva žena koje poznajem", objašnjava Lana koja je upravo završila svoj kratki film "Snjeguljica", koji je napisala i režirala, a radi i na novom dugometražnom igranom projektu "Eva nakon pada".