Dva lica genocida

Krvav lov na pripadnike jednog naroda. Preostalih sto preživjelih u naletu kršćanskog milosrđa nije deportirano na za život neprimjeren otok...

Mark Stanley, Los Colonos, Felipe Gálvez Haberle, 2023. 

 Don Quijote Films - Album/album/profimedia/Don Quijote Films - Album/album/profimedia
Gálvez Haberle eliptično govori o hrvatskoj publici sasvim neznanom genocidu počinjenom izvan kontekstualnih okvira etničkih ratova ili religijskog prijezira

Redateljice i redatelji dugometražnih igranih filmova koji tematiziraju zbiljske historijske genocide, sudeći prema recentnoj filmskoj proizvodnji, na svojem autorskom raspolaganju imaju dvije narativne alternative. Kao prvo, genocid, politološki i pravno definiran kao planirano i sustavno istrebljenje čitave etničke skupine, mogu prikazati točno onakvim kakav on jest: mogu ga prikazati kao krvavu i sadističku rabotu protkanu mržnjom i predrasudama, omogućenu lažima i neiskrenim obećanjima te strukturalnom nepravdom spram onih koji se sami više ne mogu braniti. Kao drugo, i znatno rjeđe, mogu se opredijeliti za reducirano i eliptično pripovijedanje. U takvim ostvarenjima genocid ne vidimo i gotovo ne naslućujemo, znajući samo da su se proverbijalno tanke tetive ljudskosti u tijeku radnje negdje nespojivo presjekle.

Vjerojatno najuspjeliji i hrvatskoj filmskoj publici najrazumljiviji predstavnik prve skupine filmova, danas opet bolno relevantan uslijed dugo iščekivane rezolucije Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici, ratna je drama sarajevske redateljice Jasmile Žbanić iz 2020. godine, "Quo Vadis, Aida?". Naime, tridesetogodišnje kašnjenje rezolucije o genocidnom karakteru masovnog ubojstva u Srebrenici desetljećima je otežavano činjenicom da bošnjački muslimani nisu uistinu istrijebljeni, zbog čega je međunarodna publika sa srebreničkim ratnim zločinom bolje upoznata kao s masakrom u Srebrenici. Žbanić radnju filma čiji završetak nevoljno poznajemo i prije nezaobilaznog uvodnog predstavljanja producenata komorno stišće u pretrpane logore i utegnute urede ratnih zločinaca, gdje je nada jednako rijedak resurs kao i prazna obećanja milosti. Naslovna Aida, prevoditeljica Ujedinjenih naroda maestralno utjelovljena izvedbom pouzdano sjajne Jasne Đuričić, u manje od dva sata filmskog trajanja izgubi svojeg supruga i sina, muškarce s još tisućama muškaraca utjerane u klaustrofobičan haustor golih prozorčića taman dovoljno širokih za njuške srpskih pušaka, odjekom čijih rafala shvaćamo da je film neumoljive logike etničke mržnje napokon dočekao svoj neminovni zaključak. Žbanić, prikazujući zbiljski užas, na narativnom užasu ne škrtari, pa rubove svoje drame omeđuje napetošću sasvim antitetičnom implicitnom olakšanju tupe svijesti da će nevini protagonisti fikcionalnih filmova opasnosti preživjeti kako bi svoj film i završili. Iako znamo da je postava filma ostala na sigurnom, znamo i da osam tisuća stvarnih muslimanskih muškaraca nije imalo taj privilegij. Nakon srpnja 1995. godine majke i supruge teško spoznatljivog broja muškaraca vratile su se u jednako prazne gradove kao i Jasna Đuričić, glumica savršeno zaštićena pred objektivima kamera i redateljskom palicom Jasmile Žbanić. Za Žbanić, genocid koji vidimo genocid je koji se dogodio, a njezina zadaća nije poštedjeti nas besramnih laži nasmiješenih ratnih zločinaca ni duboko ukorijenjene ideološke mržnje koje su ga potaknule.

image

Quo vadis, Aida? (2020)

Image Capital Pictures/film Stills/profimedia/Image Capital Pictures/film Stills/profimedia

Ilustrativan i naratološki mnogostruko prosvjetljujući primjer druge skupine ratnih drama prošlogodišnji je debitantski film čileanskog redatelja i scenarista Felipea Gálveza Haberle, "Doseljenici" (španj. Los Colonos). Gálvez Haberle ovaj je neovisni film, službeno klasificiran kao revizionistički vestern, inovativni žanr koji zbivanja na zapadu Sjeverne i Južne Amerike nastoji portretirati u svjetlu stvarnijem i balansiranijem od crno-bijele romantizacije klasičnih vesterna starog Hollywooda, samostalno režirao te napisao u suradnji sa scenaristicom Antoniom Girardi te sporednim scenaristom Marianom Llinásom. Za razliku od genocida u Srebrenici, ideološkog genocida čiji su detalji čitavoj regiji neispravljivo utisnuti u svijest, Gálvez Haberle eliptično govori o hrvatskoj publici sasvim neznanom genocidu počinjenom izvan kontekstualnih okvira etničkih ratova ili religijskog prijezira. Drama, koja je svoju hrvatsku premijeru dočekala na svibanjskom Subversive Festivalu u Zagrebu, a može se samo nadati široj distribuciji u manjim kinima sklonijim neovisnim ostvarenjima, tematizira utilitaristički genocid nad domorodačkim narodom čileanskog otočja Ognjena zemlja, narodom Ona. Štoviše, sam koncept utilitarističkog ili ekonomskog genocida u pitanje dovodi filozofsku održivost kategorije ideološkog genocida, koji je također nerijetko motiviran prije svega željom za teritorijalnim proširenjem umotanom u svileni rubac velikih nacionalističkih narativa. Pozadinskog konteksta radi, jedan od četiri domorodačka naroda Ognjene zemlje, narod Ona - ondašnjim državama prepoznatljiv i kao narod Selk‘nam te narod Onawo - sustavno je istrebljivan u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, dok se njihova brojnost od četiri tisuće ljudi nije srozala na stotinu jedinki deportiranih na teško izdrživ arktički otok krajnjeg juga Čilea. Ovdje, međutim, riječ nije bila o ideološkoj ni religijskoj mržnji, nego o goloj ekonomskoj nužnosti uklanjanja domicilnog naroda poradi širenja čileanskih i argentinskih stočarskih rančeva te olakšavanja potrage za zlatom tijekom samog zenita zlatne groznice. Kako bi prekinuli uglavnom jednostrano nasilje između doseljenika i urođeničkih naroda, europski i južnoamerički doseljenici započeli su kampanju sustavnog istrebljenja naroda Ona, sve dok preostalih sto preživjelih u naletu kršćanskog milosrđa nije deportirano na za život neprimjeren otok Dawson. Međutim, Gálvez Haberle, za razliku od Žbanić, ove historijske činjenice prepušta naknadim istragama filmofilki i filmofila po raznorodnim dostupnim izvorima. U dvosatnom debitantskom filmu vidimo umorstvo trinaestak urođenica i urođenika te čujemo za još stotinjak žrtava, no stvarni raspon genocida spram naroda koji je, za razliku od bošnjačkog, uistinu i nepovratno istrijebljen, ostaje predmetom izvanfilmskih rasprava i dokumenata. Gálvez Haberle je na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu posljedično nominiran za nagradu Caméra d‘Or za najbolji debitantski film te nagradu Un Certain Regard za filmsku selekciju paralelnu Zlatnoj palmi, a uspješno je osvojio cannesku nagradu FIPRESCI Međunarodne federacije filmskih kritičara, namijenjenu zaštiti profesionalnih interesa i filmske kulture pri obradi kontroverznih tema.

image

Doseljenici (2023)

Image Capital Pictures/film Stills/profimedia/Image Capital Pictures/film Stills/profimedia

Sama radnja filma, smještena u 1893. godinu, prati administrativnu kampanju trojice zaposlenika nesagledivo imućnog argentinskog poduzetnika i zemljoposjednika, stvarnog Joséa Menéndeza. Iako su tri središnja antijunaka drame - škotski vojni veteran Alexander MacLennan (Mark Stanley), američki plaćenik poznat samo kao Bill (Benjamin Westfall) i čileanski snajperist parcijalno domicilnog etniciteta Segundo (Camilo Arancibia) - deklarativno zadužena isključivo za pravno preuzimanje teritorija koji je čileanska država darovala njihovu poslodavcu, njihova se ekskurzija uskoro transponira u krvav lov na pripadnike naroda Ona, pri čemu Segundo pomor domorodačkog naroda paradoksalno zacrtava kao krajnju svrhu svojeg postojanja. Tijekom usporene dinamike drame, urešene total planovima naizgled beskrajnih i bijedo zelenih ravnica Ognjene zemlje, pratimo poglavito verbalne sukobe MacLennana i autoritetu nesklonog Billa, svjedočeći samo jednoj kraćoj sekvenci napada na desetak nenaoružanih domorodaca te grupnom silovanju domorodačke žene koju Segundo namjesto seksualnog zlostavljanja ubija davljenjem. Točnije razmjere MacLennanove i Segundove samoinicijativne ubilačke kampanje - jer Bill umire nakon demonstracije izdajničkog ophođenja pred starijim britanskim veteranom, pukovnikom Martinom (Sam Spruell) - saznajemo na kraju filma, kad administrativni činovnik čileanske vlade posjeti dom Joséa Menéndeza ne bi li se raspitao o naširoko razglašenim tračevima o užasnim zločinima spram čileanske domicilne populacije. Činovnik, između ostalog, napominje incident trovanja mesa nasukanog kita kojim se otrovalo više od stotinu pripadnika naroda Oma, te brojne gerilske napade poput jedinog prikazanog u filmu. Osobit interes iskazan je za tadašnju lokaciju i zaposlenje snajperista Segunda, kojeg činovnik i njegova pratnja zatječu u osamljenoj ribarskoj kućici zabačenog čileanskog otoka. Segundo i njegova zapuštena supruga činovniku odbijaju govoriti o genocidu, pa Gálvez Haberle film zaključuje nespretnom snimkom Segunda koji, ulickan kao običan Čileanac, ispija čaj dok njegova supruga prazno zuri u objektiv kamere.

image

Felipe Gálvez Haberle

Redatelj filma Rapaz (2018)

Image Capital Pictur Image Capital Pictures/Film Stills/Profimedia/Image Capital Pictur Image Capital Pictures/Film Stills/Profimedia

Ako, kao i redateljice i redatelji tih filmova, na svojem gledateljskom repertoaru imamo dvije kategorije drama o historijskim genocidima, moramo se zapitati supostoje li izravni i neizravni portreti genocida u mirnoj koegzistenciji ili je ispravno prosuditi koja je naratološka odluka primjerenija obrađenoj temi. Opredjeljujući se za eliptično pripovijedanje, Gálvez Haberle zbiljski užas sustavnog istrebljenja domicilnog naroda žrtvuje umjetničkim interesima i žanru revizionističkog vesterna, usredotočujući se na bijedu i nasilje doseljeničkih zločina spram svojih kmetova i nasumičnih domorodaca čija prisutnost oponira njihovim ekonomskim interesima. Njegov film o genocidu time prestaje uistinu biti film o genocidu i postaje fragmentarni dokument sebičnog, no ekonomski racionalnog nasilja karakterističnog i za istrebljivanje Indijanaca u Sjevernoj Americi. Iako su njegovi antijunaci neosporno nositelji individualne krivnje za svoje zločine, publici slabije upoznatom s pozadinskom historijom teško je koncipirati ih kao primarne izvršitelje etničkog čišćenja. U tom smislu, naratološki reduciran genocid suštinski zamućuje težinu izvršenog zločina, svodeći ubojstva domicilnog naroda na nasumične hirove izgubljenih luđaka rata. Film "Doseljenici" stoga unatoč izvrsnoj kameri i uvjerljivim izvedbama glavnih glumaca gubi svaku historijsku eksplanatornu vrijednost, jer nas sa završnim zahvalama sudionicima ostavlja s više neodgovorenih pitanja nego odgovora. Baš naprotiv, ratna drama Jasmile Žbanić genocid s predumišljajem prikazuje u njegovoj cijelosti, uključujući ratne kalkulacije i lažne pregovore koji su mu prethodili. Hipotetsko gledateljstvo njezina filma neupoznato s balkanskim ratovima stoga o genocidu u Srebrenici saznaje sve što treba znati kako bi moralno osudilo njegove pionire te upoznalo logističku mašineriju etničkog čišćenja religijski prezrenog i višestruko oprimiranog naroda koji se pronašao na putu interesa srpskih paravojnih jedinica. Iako je Gálvez Haberle segmentiranjem genocida suštinski vjeran dinamici prešutne kampanje europskih i južnoameričkih doseljenika, gdje su svi ubijali one domorodce na koje su sporadično nailazili, ekstremna lokalizacija etničkog čišćenja na par zločinaca ne govori ništa o historijskom pokretu u kojem su uistinu sudjelovali. Štoviše, Gálvez Haberle propušta zavodljivu i sasvim dostupnu priliku činovnikovim uključivanjem u radnju svoje pripovjedačke ambicije proširiti na genocidna umorstva počinjena izvan nadležnosti Joséa Menéndeza. Premda njegov film neosporno uspijeva kao revizionistički vestern, ujedno i podbacuje kao nakanjena drama o genocidu nad narodom Ona. Pri samosvjesno sociopolitički angažiranoj dramatizaciji užasa, nerijetko je korisnije oduprijeti se larpurlartističkom škrtarenju na užasu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 04:08