THE IRISHMAN

KRITIČAR JUTARNJEG POGLEDAO JE GANGSTERSKI EP O KOJEM SVI PRIČAJU Pacino i De Niro blistaju, a već se priča i o Oscarima

 

Novi film Martina Scorsesea započinje dugim kadrom u kojem kamera (direktor fotografije pouzdani je redateljev suradnik Rodrigo Prieto, još jedan od vrlo uspješnih holivudskih Meksikanaca) vrluda prostorijama staračkog doma, sve dok se ne zaustavi u salonu u kojem je ostarjeli glavni junak filma, Frank “Irac” Sheeran.

Potonji je autentična ličnost, umro je 2003., a godinu kasnije objavljena je knjiga “Čuo sam da bojite kuće” Charlesa Brandta, bivšeg istražitelja, koji je “Irca” upoznao u sudnici, snimio stotine sati razgovora s njim, a imali su zbilja o čemu pričati, jer je Sheeran slovio kao jedan od najefikasnijih plaćenih ubojica. Među njegovim žrtvama bio je navodno i Jimmy Hoffa, nekadašnji šef Teamstera, udruge američkih vozača kamiona, za kojeg nikad nije ustanovljeno kako je stradao niti mu je pronađen leš.

Skupa produkcija

Knjiga je odmah zainteresirala Scorsesea i njegova prijatelja Roberta De Nira. Iako je redatelj već imao pripremljen drugi projekt, odlučili su se ipak za ovaj po scenariju oskarovca Stevena Zailliana (“Schindlerova lista”). Pronaći producenta nije baš bilo jednostavno jer je početni budžet iznosio 100 milijuna dolara, no kad je prije tri godine streaming gigant Netflix procijenio da mu treba upravo takvo nešto kako bi povećao broj pretplatnika, ništa više nije bilo problem: čak je i cijena filma porasla na 175 milijuna dolara, jer je Scorsese imao specifične prohtjeve.

Nije stvar u lokacijama i broju glumaca i statista, svega toga ima zbilja napretek, nego u činjenici da je redatelj htio pomladiti svoje zvijezde digitalnim postupkom. Radnja se, naime, odigrava u rasponu od tridesetak godina, angažiranje više glumaca za jedan lik stvorilo bi kaos na ekranu, a maska nije dolazila u obzir, upotrijebljena je samo u okvirnoj priči u kojoj je Robert De Niro – blistav u ulozi Sheerana – predstavljen kao 80-godišnjak, na kraju je životnog puta i svejedno mu je što otkriva tajne za koje se svojedobno zarekao da će s njim u grob.

Goveđe polovice

Čim se kamera makne iz staračkog doma u Pennsylvaniju 50-ih, gdje Sheeran zarađuje kao vozač kamiona hladnjača, vješti redatelj već tu naznačuje kako goveđe polovice podsjećaju na raskomadane ljude, međutim, kloni se toga da pretjerano naglašava kasnija ubojstva. Ona se odigravaju brzo, tu i tamo prsne krv, nema glazbenog podvlačenja u tim scenama.

Reklo bi se, i likvidacije su nešto svakodnevno. Za Sheerana u svakom slučaju jesu, on je tu vještinu izučio u 2. svjetskom ratu, najprije je bačen na talijansku frontu gdje je naučio jezik na kojem se poslije sporazumijeva s mafijašima, ali je naučio slušati i zapovijedi nadređenih. Ratni zarobljenici? Toga jedva da je bilo, pogotovo nakon što je u Njemačkoj vidio koncentracione logore. Ubijao je čak i njemačke kuhare koji su prevozili hranu.

U Pennsylvaniji vozač kamiona brzo shvaća da se od regularne plaće slabo živi, bolje je preprodati nekom drugome tovar koji prevozi, a od krađe do ubojstva samo je jedan korak. Time je lakši jer se ono što je radio u ratu baš i ne razlikuje od sličnih zadataka u miru. I ovdje postoji onaj koji naređuje, a bitna je razlika to što zbog policije, mafije i eventualnog suda sve mora biti izvedeno jedva primjetno i strelovito. Sheeran je elaborirao pravu filozofiju zločina, ima bar deset pištolja i točno zna koji će upotrijebiti za pojedinu priliku.

Prigušivači ponekad nisu dobri, jer omogućuju svjedocima dobar pregled situacije, zato su bučna oružja zahvalnija jer preplaše svakoga tko se nađe tamo gdje nije trebao, a koji put žrtvu treba upucati i nekoliko puta, da biste bili sigurni da ste dobro obavili posao. U jednoj prigodi Sheerana pitaju: “Čuli smo da bojite kuće?”, što je parafraza naslova knjige Charlesa Brandta: u mafijaškom žargonu “bojenje kuća” označava plaćenog ubojicu, na što junak dodaje: “Da, i sam radim stolariju”, što znači da po potrebi uklanja i leševe.

Za razliku od ranijih Scorseseovih filmova o mafiji i kriminalu (izdvajaju se “Ulice zla”, “Dobri momci”, “Casino”, “Bande New Yorka” i “Pokojni”), ovaj posjeduje vrlo intrigantan politički podtekst. Na primjer, Joseph. E. Kennedy imao je dobre veze s mafijašima, koji su se potrudili da njegov sin John F. Kennedy 1960. dobije izbore (Hoffa je dao pola milijuna dolara za političku kampanju Richarda Nixona, što mu se kasnije itekako isplatilo).

Umjesto da pokaže zahvalnost, Kennedy mlađi imenovao je za saveznog državnog tužitelja svog brata Roberta, koji se obrušio na mafiju, pa i na Hoffu (njegovi Teamsteri svojedobno su dobili bitku protiv krupnog kapitala zahvaljujući osloncu na mafiju). Ipak, nije zaboravio na sve dugove, mafija se htjela vratiti na Kubu gdje je zarađivala milijune dolara na tamošnjim casinima i kladionicama, pa je Kennedy udario na Castra i izazvao poznatu krizu u Zaljevu svinja. Politika je tu bila u prvom planu, no mafiju se u medijima jedva spominjalo. Hoffin komentar na atentat na Kennedyja: “Bar njegov brat više neće biti državni tužitelj i zagorčavati nam život.”

Vremenski skokovi

Scorsese je vrlo hrabro koncipirao film: kad se pojavi neki od likova koji će kasnije skončati, na ekranu se ukaže natpis s preciznim datumom i opisom njegove smrti. Fabula nije pravolinijska, ima tu odvojaka koji se namjerno ponavljaju, tako da treba dosta usredotočenosti da bi se pratila radnja od tri i pol sata, no to zapravo i nije tako teško, jer su scene vrlo pregledno izložene. Dijalozi - bar među mafijašima - najčešće imaju dvoznačni podtekst, ti tipovi govore u metaforama, no vrlo brzo se shvati je li upravo izdana naredba za nečiju likvidaciju ili ne. Čak i naizgled obični razgovori za stolom doimaju se efektno, jer je redatelj uvijek pazio na poziciju kamere.

Simptomatično je da Scorseseovi česti glumci kao što su Joe Pesci (on je dugo odbijao taj angažman, jer mu je već bilo dosta nastupa pred kamerama) i Harvey Keitel igraju spuštenog tonusa (podsjetite se samo Pescija u “Casinu” ili Keitela u “Ulicama zla”), čak je i De Niru ovo jedna od odmjerenijih uloga, dok je sve najeksplozivnije scene dobio Al Pacino, s kojim redatelj prvi put surađuje.

On je zbilja izvrstan kao Hoffa, scene u kojima se malo-pomalo među mafijašima njemu donosi smrtna presuda su zasigurno najsuptilnije, vrlo su neugodne ponajprije Sheeranu, jer ga je bivši vođa Teamstera promovirao u predsjednika lokalne podružnice i osigurao mu da više ne mora voziti kamione, a scena Hoffine likvidacije neugodna je i neočekivano brza.

Sheeran zasigurno nije računao da će zbog tog čina izgubiti naklonost svoje kćeri Peggy (Ana Paquin), s njom je ionako bio u zategnutim odnosima nakon što je pretukao prodavača u mjesnom dućanu koji ju je uvrijedio: nasilja se grozila od malena i otad je bila vrlo rezervirana prema ocu. Hoffa je nju očarao još kao djevojčicu, a kad je poodrasla, odmah je shvatila čime se njezin otac bavi: nije to baš bilo jako teško, tko normalan izlazi iz kuće u večernje sate i vraća se tko zna kad a pritom nije patološki ženskar. Lako ga je povezala s Hoffinim nestankom i otad su jedva razgovarali.

Netflixov adut

“Irac” je vrlo ozbiljan ovogodišnji kandidat za Oscara, pa je Netflix napravio ustupak i odobrio mu da se skoro mjesec dana prikazuje u američkim kinima (u ograničenoj distribuciji zaradio je gotovo pet milijuna dolara bruto). Lani su također imali jaki adut, “Romu” Alfonsa Cuaróna, međutim u njemu se govorilo španjolski, a ciljna publika bili su mu poklonici “arthouse” filmova.

Za razliku od nje, “Irac” je gangsterski ep, žanr koji uvijek dobro kotira kad su Oscari u pitanju (sjetite se prva dva dijela trilogije “Kum” Francisa Forda Coppole), imponira američkim glasačima, a i Scorsese već dugo nije imao tako prijemčivo ostvarenje. Osim toga, ovogodišnja produkcija je zbilja blijeda, i ne bi bilo osobito iznenađenje da ovakav streaming spektakl osvoji bar nekoliko pozlaćenih kipića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:11