KRITIČAR JUTARNJEG O OVOGODIŠNJEM PROGRAMU PULE Nikad prije tako mali broj premijera

U natjecateljskom programu pulskog filmskog festivala ovog će ljeta publika moći vidjeti samo tri hrvatske cjelovečernje premijere. To je manji broj no ikad u novijoj povijesti pulskog festivala.

Pulska direkcija u srijedu je objavila službeni natjecateljski program nacionalnog dijela festivala, a naoko su brojke tog programa normalne. U konkurenciji će biti 14 filmova, od kojih je 6 manjinskih koprodukcija, a 8 većinski hrvatskih filmova.

Već viđeni naslovi

Ono što, međutim, ne ide na ruku Puli je činjenica da je čak pet od tih osam filmova domaća publika već vidjela u kinima. U distribuciji su, naime, već bili “Moj dida je pao s Marsa” suredatelja Žarkovića i Andree Škop, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine, “Koja je ovo država” Vinka Brešana, “Sam samcat” Bobe Jelčića te “F20” Arsena A. Ostojića.

Tri jedina dugometražna filma koji će ovog srpnja u Areni imati premijeru bit će “Dopunska nastava” Ivana Gorana Viteza, igrano-dokumentarni hibrid “Dnevnik Diane Budisavljević” redateljice Dane Budisavljević, te dugo najavljivani i iščekivani “General” Antuna Vrdoljaka, film koji je samo javne audiovizualne izvore financiranja koštao 14 milijuna kuna.

Na Puli neće biti cijelog niza filmova koji su ili gotovi ili se smatra da će do ljeta sigurno biti gotovi. Među ostalim, za program nisu prijavljeni filmovi Dalibora Matanića (“Zora”), Ognjena Sviličića (“Glas”), Danila Šerbedžije (“Tereza 37”) i debitanta, dobitnika Europske filmske nagrade za kratki film Jure Pavlovića (“Mater”).

Ta masovna apstinencija domaćih filmova s nacionalnog filmskog festivala može se objasniti smjesom više faktora, od kojih su neki objektivni. Nijedan se, naime, domaći film nije uspio uvrstiti u paket proljetnih velikih svjetskih festivala, uključujući i Cannes. Samim tim ni jedan od ovih filmova nije još imao svjetsku premijeru. Iskustvo je pokazalo da je za domaći film obično bolje čekati premijeru na jačem A festivalu, potom pustiti film u kina, a u Pulu doći nagodinu, kad film manje ovisi o pravorijeku pulske publike i žirija. To je rezon kojim su se vjerojatno vodili i producenti ovih filmova. Oni s njima listom ciljaju niz kasnoljetno-jesenskih festivala (Locarno, Venecija, Toronto) - no, na njih će ući samo neki.

General

Osim ovog najočitijeg razloga, postoje još dva razloga od opće bježanije s Pule 2019. Prvi od njih je Vrdoljakov “General”: u javnosti, naime, postoji uvjerenje, utemeljeno ili ne, da će biografska epopeja Antuna Vrdoljaka biti “pretplaćena” na nagrade kad se u Puli konačno pojavi te da je bolje u Pulu ići kad taj film nije u konkurenciji.

Naposljetku, razlog može biti i u zategnutim odnosima društva redatelja i direkcije Pule. Društvo redatelja (DHFR) izrazilo je neslaganje s reizborom Zlatka Vidačkovića na čelu pulskog festivala i povuklo svoje predstavnike iz festivalskih tijela. DHFR doduše nije proglasio bojkot samog festivala, no po ovom se stječe dojam da je prevagnulo stanje neformalnog bojkota.

Tijekom nekoliko posljednjih godina Pula je brojke domaćih premijera “bildala” velikim brojem off-projekata svakakve kvalitete, što je katkad devalviralo i kriterije programa. Ovaj put nije tako - tih filmova nema, ili nisu u konkurenciji za nagrade (off program još nije objavljen).

Pula je posljednjih godina pokušala “disciplinirati” producente “pedagoškim kaznama”: filmovi koji u Pulu nisu stizali premijerno dobivali bi lošije termine, ili večernje ili izvan arene. Međutim, ta “pedagogija” očito nije urodila efektom.