'KOJA JE OVO DRŽAVA!'

KRITIČAR JURICA PAVIČIĆ O NOVOM BREŠANOVOM FILMU 'Zanimljiv je kao društveni simptom i kulturalna dijagnoza'

 Riječ je o filmu koji je manje komedija, a više apsurdna tragedija kojom hodaju dešperatne individue

Kao filmski autor, Vinko Brešan posjeduje jedan talent, a taj talent nema veze ni s kamerom, ni s mizanscenom, ni s radom na glumi. Vinko Brešan zna pogoditi o čemu praviti film i kada taj film praviti.

Prosječni film u hrvatskoj produkciji nastaje tri ili četiri godine. U zemlji poput naše, vi počnete praviti film a da pri tom nemate pojma u kakvoj će se Hrvatskoj taj film jednog dana premijerno prikazivati. Nitko to ne zna, osim Vinka Brešana kojem na začuđujuće pravilan način uspijeva - da to pogodi. Svog “Maršala” - film o invaziji starih partizana na mali dalmatinski otok - premijerno je prikazao tek koji tjedan prije prve pobjede SDP-a 2000. “Svećenikovu djecu” - film o petljanju otočkog svećenika u sferu seksualnosti - javnost je predstavio tek koji mjesec nakon što se pojavio klerikalni pokret Željke Markić.

I “Koja je ova država!” je film koji na sličan način demonstrira Brešanov socijalni nos. Nakon nekoliko godina rada, šibenski je komediograf predstavio svoju novu komediju, film koji se bavi ljudima koji su - na ovaj li onaj način - od ove države odustali. Napravio je film koji bi se mogao opisati kao filmska adaptacija krilatice Igora Mandića o Hrvatskoj kao “propalom projektu”. Nakon tri ili četiri godine stvaralačkog procesa, taj je i takav film premijerno prikazao u zemlji od koje njeni građani masovno odustaju: SDP-ovci odustaju od SDP-a, Ličani od HDZ-a, opozicija od toga da bude opozicija, a građani kao takvi odustaju od Hrvatske kao takve i lijepo se sele u Dublin.

“Kakva je ovo država” - ukratko - iznimno je zanimljiv kao društveni simptom i kulturalna dijagnoza. Nažalost, Brešanov novi naslov nije tako zanimljiv i kao film.

Pretrpan fabularnim linijama, komplicirano strukturiran kao mnogi Brešanovi naslovi, “Koja je ovo država” je film koji prati tri glavne radnje. Prva od njih bavi se generalom Hrvatske vojske (Nikša Butijer) koji je depresivan i mašta o samoubojstvu. Druga se bavi ministrom (Krešimir Mikić) koji se tijekom jednog posjeta kaznionici zaključa u spomen-ćeliju političkim zatvorenicima i ne želi izići van. Treća i glavna bavi se četvoricom starčića (Lazar Ristovski, Ljubo Jelčić, Mate Gulin, Slobodan Milovanović) koji ukradu s groblja na Mirogoju Tuđmanove posmrtne ostatke. Tijekom filma, ispostavit će se da su četvorica staraca roditelji nestalih branitelja. Oni pred predsjednika države (sinkronizirani Daniel Olbrychski, superzvijezda poljskog filma i TV 70-ih) stave ultimatum: ako im država izruči tijela nestale djece, izručit će i oni državi Tuđmanovo tijelo. Pred predsjednika s ultimatumom stiže i general. Najavljuje mu da će se ubiti, osim ako se udovolji njegovom zahtjevu. Zahtjev je da predsjednik ukine Republiku Hrvatsku. Tada bi - naime - njegov život imao smisla jer bi se imao za što boriti - mogao bi se opet boriti za Hrvatsku, ali drugu i bolju.

Vinko Brešan spada u redatelje koje javnost poima kao “lijeve” intelektualce, što god to u Hrvatskoj značilo. No, već iz ovog što smo izložili vidi se da je njegov novi film u biti film o traumama nacionalističke Hrvatske. To je film o tvrdokornim patriotima koji se kunu u Tuđmana, pitaju “jesmo li se za ovo borili?“ i zdvajaju što je Republika u nekom nejasnom času skrenula nakrivo. To je film o ljudima koji ni ne pomišljaju da je projekt imao “bug” u svom začetku, te da možda ovo što živimo doista jest točno ono - za što su se borili.

Prihvaćao čovjek ili ne taj set polazišnih premisa, neupitno je da je on nudio prigodu za urnebesnu komediju. Taj svijet razočaranih bojovnika, beskrupuloznih političara i smušenih aparatčika mogao se izroditi u vrlo smiješan film. Taj smiješni film mogao je imati i čemeran kraj, kakav Brešanove komedije u pravilu imaju.

U konačnici se - međutim - “Koja je ovo država!” pretvorio u čudan hibrid. To je film koji ima gegovsku stilizaciju i situacijsku konstrukciju čiste komedije. Istodobno, film nije baš jako smiješan, a ponekad jako dobri provodni gegovi uronjeni su u cjelinu kojom dominira razočaranje, sjeta i zdvajanje. Dramski sloj, međutim, čovjek teško može uzeti zaozbiljno jer je film previše nonsens i situacijski iščašen.

Brešan je režiser sklon zapetljanim sižejima, flash backovima i forwardima. To je postupak na kojem počiva i “Koja je ovo država!”. U ovom slučaju, nisam siguran da je to bila dobra ideja, jer je situacijski komični krešendo - kad se dogodi - odviše najavljen i nije iznenađenje. Brešan je - također - autor sklon stilizacijskoj redukciji. U ovom slučaju, ono što je “reducirao” bili su detalji procedure i političkog života. To također nije pomoglo filmu, jer u suhom, apstraktnom realitetu filma nikad točno ne shvatimo “kakva” je stvarno “to država” i zašto ona uopće ne valja. Ostane nam tek likovima vjerovati na riječ.

Vinko Brešan i njegov stalni scenarist Mate Matišić snimili su do sada zajedno tri filma, sva ti prema Matišićevim predlošcima. Od ta tri, “Koja je ovo država!” je najmanje Brešan, a najviše Matišić. Riječ je o filmu koji je manje komedija, a više apsurdna tragedija kojom hodaju dešperatne individue i nakon propasti društva šutiraju razvaljene ostatke. Ta emocija - međutim - u “Koja je ovo država!” nikad ne sraste sasvim s okosnicom situacijske komedije.

“Koja je ovo država!” film je za koji se vidi da su ga radili daroviti autori i dobar režiser. Unutar osrednje Hrvatske produkcije film spada među bolje, a svakako je barem - drukčiji. U Brešanovom opusu, međutim, ovaj film najviše podsjeća na “Nije kraj” (2008). Dakle, na doslovce jedini Brešanov film dosad koji nije doživio uspjeh.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 04:49