U nastavku donosimo:
- prvu ekranizaciju posljednjeg, neostvarenog scenarija Dušana Vukotića i put od “Kristalnih otmičara” do “Kristalnog planeta”
- što u novom filmu prepoznajemo kao nasljeđe Zagrebačke škole te gdje se javlja suvremeni zaokret
- ključne likove – djevojčicu Reu, susjeda Edija i guvernera Mordogana – i sukob koji ih pokreće
- odluke Arsena Antona Ostojića i međunarodne ekipe te zašto je izabran 3D pristup u koprodukciji
- gdje film briljira, gdje zapinje i zašto rasplet otvara pitanja o današnjoj perspektivi
Na odjavnoj špici animiranog filma "Kristalni planet" redatelja Arsena Antona Ostojića gledatelj će vidjeti posvetu i fotografiju Dušana Vukotića (1927.-1998.), jednog od velikana Zagrebačke škole animiranog filma i jedinog jugoslavenskog filmaša koji je dobio nagradu Oscar.
Ta posveta nije tu slučajno jer je Ostojićev "Kristalni planet" iznikao iz posljednjeg, nikad realiziranog scenarija koji je klasik zagrebačke škole pisao posljednjih godina života. Te su godine za Vukotića bile složene.
Do 1990. ugledan autor, profesor na akademiji i funkcionar vladajuće stranke, Vukotić se nakon političkih promjena 1990. našao u posve novoj situaciji, s "krivim" (crnogorskim) krvnim zrncima i poviješću čovjeka bivše nomenklature. U takvim okolnostima Vukotić je svejedno počeo razvijat...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....