KOMEDIJA S VIKINŠKOG OTOKA Ne baš laskava slika mentaliteta koju može gledati i gledatelj potpuno nepripremljen za 'art' filmove

Unatoč broju stanovnika približno jednakom onom Splitsko-dalmatinske županije, Island je posljednjih godina u mnogo čemu postao mala velesila. A osim nogometa i rukometa, vikinški je otok to postao i u filmu. S obzirom na mali broj stanovnika i resurse, upravo je frapantno s kojom postojanošću Island proizvodi jedan ili dva art-hita doslovce svake godine. Na velikim festivalima poput Cannesa, Venecije ili Toronta, islandski filmovi nisu eksces, nego nešto uvriježeno.

Od “101 Reykjavíka”, preko “Djevičanske gore”, do “Ovnova”, tih smo filmova vidjeli već mnogo. Stoga se već da razabrati i opis nečeg što bi se moglo zvati “nacionalna škola”. Islandski filmovi redovito su pripovjedni, ležerni i komunikativni. Obično počivaju na efektnom visokom konceptu. Nerijetko se bave disfunkcionalnim obiteljima, čudacima i otpadnicima - a ipak, iz njih u pravilu isijava neka john-fordovska glorifikacija malog čovjeka. I kad nisu komedije, islandski filmovi imaju obavezni začin: svi su listom duhoviti.

“Kucni u drvo” Hafsteinna Gunnara Sigurðssona novi je u nizu takvih islandskih art-hitova. Sigurðssonov film u hrvatska je kina stigao nakon što je 2017. prikazan u Veneciji i Torontu, gdje nije dobio nagrade, ali je skupio hrpu dobrih kritika. Četrdesetogodišnjem redatelju Sigurðssonu ovo je treći film, a od dosadašnjih naslova najpoznatiji mu je “Bilo kojim putem” iz 2011. Ta minimalistička komedija dobila je i svoju off-hollywoodsku adaptaciju, film “Prince Avalanche” Davida Gordona Greena.

Poput mnogih najpoznatijih islandskih filmova, i Sigurðssonov je u biti “high concept”. Prati dva bračna para susjeda iz mirne buržujske ulice. Jedan par traži od susjeda da posijeku stablo u vrtu, jer im krošnja baca sjenu na verandu. Kad susjedi to odbiju, susjedski se odnosi zalede. Kreće eskalacija apsurdnog dišpeta tijekom koje ćemo - kao groteskni krešendo - dočekati i prepariranog kućnog ljubimca. Usporedno s tom fabularnom linijom, pratimo i sina jednog od susjedskih parova. Njegov je problem, pak, što ga je žena šutnula iz kuće kad ga je zatekla da gleda kućni pornić snimljen s bivšom curom.

“Kucni u drvo” je - tehnički gledano - komedija. U toj komediji, međutim, ima štošta crno, od samoubojica, preko borbe za skrbništvo, do psihički poremećenih likova. Te mračne motive Sigurðsson tijekom filma niže s pitkom, ironičnom lakoćom koja je - uostalom - i provodna karakteristika islandske škole. “Kucni u drvo” je film koji može gledati i gledatelj nevježa potpuno nepripremljen za “art” filmove. Istodobno, film nije eskapistička tričarija, nego ne-laskava slika društva, mentaliteta i karaktera. Uvijek je gušt naići na film koji spaja te dvije vrline.