Kapetanica Walker leti u Washington na sastanak u Kriznoj sobi te saznaje delikatne informacije. Prema Americi je upućen nuklearni projektil...

Katkad film oponaša život, a katkad je obrnuto. Tako je Sjeverna Koreja u povodu sastanka na vrhu između Amerike i Južne Koreje lansirala niskoleteću raketu koja nije imala poseban cilj, jedino je svratila pažnju na vrstu oružja kojim ta zemlja raspolaže. Reklo bi se da je to bila ciljana reklama za novi film Kathryn Bigelow "Kuća dinamita" koji se upravo pojavio na Netflixu i odmah zasjeo na prvo mjesto njihove top liste diljem svijeta, između ostalog i u Hrvatskoj. Film je zbilja izvrstan jer je nevjerojatno realističan.

U samom početku, kapetanica Olivia Walker (Rebecca Ferguson) leti u Washington na sastanak u Kriznoj sobi, gdje se izmjenjuju najpovjerljivije i najdelikatnije informacije, ostavljajući supruga da odvede njihovu kćer na pregled. Vijesti koje je dobila nisu nimalo utješne, prema Americi je upućen nuklearni projektil koji bi trebao udariti negdje na kopnu, po svoj prilici na Chicago, gdje bi od njega stradalo bar deset milijuna ljudi, ukratko, cjelokupno tamošnje stanovništvo, s još deset posto kolateralnih žrtava. U Kriznoj sobi nije dozvoljena upotreba mobitela, morate ih ostaviti na recepciji ili nekom takvom mjestu, kako bi se izbjeglo širenje panike. Dakako, čim je potvrđena vijest da će takav projektil udariti na američko tlo, Olivia se dokopala mobitela i javila suprugu da sjedne s kćeri u auto i da se što prije makne od mogućih zona udara. Tko je lansirao projektil? Sumnja se na Sjevernu Koreju, ali i na Rusku Federaciju i Kinu, međutim, predstavnici potonje dvije zemlje odlučno poriču da su sudjelovali u takvoj akciji. Od njih se traži jamstvo da ih Amerika neće napasti čisto iz predostrožnosti, međutim, tako nešto nemoguće je obećati, jer nikad ne znate hoće li se neki ratoborni američki general ili nižepozicionirani službenik domoći šifri za lansiranje nuklearnih projektila i na svoju ruku se osvetiti mogućim napadačima.

Čak i u takvoj situaciji redateljica balansira realistično i katastrofično. Ministar obrane (Jared Harris) samo donekle brine o sudbini Amerike, njega tišti što će se dogoditi u Chicagu, jer tamo živi njegova kći s kojom u zadnje vrijeme nije u osobito dobrim odnosima. General Anthony Brady (poznati dramatičar Tracy Letts), zapovjednik američke Strateške komande, pomno prati kretanje projektila na simulacijskom ekranu, do udara je preostalo nešto manje od 20 minuta, njegovi kolege zdvajaju jer je država uložila milijarde dolara u odbrambeni sustav, ali od toga nema osobite koristi, dok bi general htio čuti i komentare na jučerašnju utakmicu.

Tek u posljednjoj trećini pojavljuje se i američki predsjednik, njega igra tamnoputi Idris Elba (svojedobno su ga kandidirali za politički korektnog Jamesa Bonda), ali u početku on nema pojma u kakvoj se opasnosti zemlja nalazi i došao je na rekreacionu utakmicu u košarci američke mladeži. Ni njegova supruga (Renée Elise Goldsberry) nije puno bolje obaviještena, upravo se nalazi u Africi na promatranju slonova i slabo prati politička zbivanja. Kako se vrijeme nuklearnog udara bliži, svi najodgovorniji moraju povući završne poteze, neki su posve neočekivani, a neki neopisivo drastični. U cjelini, Amerika se pokazuje kao zemlja posve nespremna za kataklizmu koja joj prijeti, državna elita je možda osigurana, ali običan puk zasigurno ne. Nesumnjivo depresivna poanta, ali itekako uvjerljiva.