Kako sam postala 'Hrvojka Horvat'

Iako se već i samim nazivom filma “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” pobrinuo za sjajnu marketinšku pripremu svog redateljskog prvijenca, Predrag Ličina, koji je i scenarist ovog iščekivanog filma, dodatno je zaintrigirao javnost odlukom da Srbina glumi Hrvat Krešimir Mikić, a ulogu jedne od Hrvatica, štoviše hrvatske Wonder Woman, superjunakinje Hrvojke Horvat, dodijeli srpskoj glumici Hristini Popović. Riječ je o sjajnoj umjetnici, koja je posljednjih godina jedna od najtraženijih i najangažiranijih srpskih glumica u regiji, iza koje je niz uspješnica u kojima je tumačila glavne ženske uloge te pobrala simpatije, ali i brojne festivalske nagrade.

Tu svakako treba izdvojiti najgledaniji film na području bivše Jugoslavije od ratova 90-ih naovamo, “Parada”, u kojem glumi Biserku, suprugu Nikole Koje, ali i “Krugove”, “Dobru ženu”, “Jesen samuraja”, “Pored mene”... Hristinu se moglo vidjeti i u, manjem dijelu hrvatskih branitelja spornom, “Ministarstvu ljubavi”, ali i u “Šegrtu Hlapiću”. U privatnom smislu njezina poveznica s Hrvatskom je i kći Luča, koju je 2012. godine rodila iz veze s hrvatskim kolegom Bojanom Navojcem. Nije, dakle, čudo što je Ličina upravo nju izabrao za glavnu glumicu u svom premijernom filmu.

- Zapravo se baš i ne bi moglo reći da me je on odabrao. Prije bih rekla da sam se sama odabrala za tu ulogu... - govori nam dobro raspoložena Hristina s kojom smo se prošloga tjedna našli u Beogradu.

Velika očekivanja

- Dakle, to uopće nije išlo nekim normalnim tokom. Ja sam za taj scenarij čula prije nekoliko godina od kolege Sergeja Trifunovića koji nam ga je svima prepričavao, tako da je Ličina bio u situaciji da ne mora ni snimiti film, jer su svi znali o čemu se radi... Uglavnom, kada smo se upoznali u Zagrebu, rekla sam mu da sam čula kako ima genijalni scenarij, pa sam ga pitala tko mu igra u filmu. Pobrojao mi je glumce i rekao: ‘Jedino što nemam je ženska uloga!’. Na to sam mu samo rekla: ‘Pa dobro, evo ja ću’, a on je odgovorio “O.K.”, i to je ta priča. Nikada nisam lakše dobila ulogu - rekla je Hristina, koja nije željela previše o filmu “da ne bi spojlala”.

- Moramo prepustiti publici da sama otkrije film. Mogu samo reći da sam uvjerena da je pred nama pravi hit. Nakon nekoliko gledanja na računalu, a u srijedu sam ga prvi put vidjela na velikom platnu, na test projekciji, nakon koje je moje oduševljenje samo naraslo. Tko god je gledao film rekao je da nikada ništa slično nije gledao, a među njima je i dosta filmofila - objasnila je Hristina, koja ističe da ne može biti objektivna u procjeni kako će publika u Hrvatskoj, gdje je premijera zakazana za 25. veljače, odnosno Srbiji, gdje će biti prikazan 1. ožujka u sklopu FEST-a, primiti ovo ostvarenje.

Ipak, rekla nam je ponešto o svojoj ulozi, koja je najbliže onome što je u djetinjstvu sanjarila čitajući stripove.

- Da, to je moja fantazija već neko vrijeme, jer mi je Modesty Blaise bila idol u djetinjstvu, a kasnije sam se prebacila na muške junake, Dylana Doga i Martina Misteriju. Čak smatram da neki idealan muškarac leži baš u balansu između ta dva strip-lika... Iskreno, voljela bih se oprobati u nekom stripovskom filmu. No, vratimo se ovom filmu u kojem igram hrvatsku glumicu, najpoznatiju po serijalu filmova ‘Hrvojka Horvat’. Privatno je ona Franka Anić, jedna depresivna žena, kojoj je previše te uloge koju treba predstavljati i privatno i na platnu, pa je eto za utjehu i narkomanka. No, kako već biva, humor i radost pobjeđuju... I to bi bilo dosta - poručila je Hristina uz smijeh kojega je na setu, koji je inače trajao samo 28 dana, “što je također simbolično s obzirom na to da se tako zove i čuveni svjetski zombi film”, bilo napretek.

- Snimanje je pratila sjajna organizacija, dio je odrađen u Zagrebu, a dio u nekim močvarama na pola puta prema Sloveniji. Postala sam bogatija za neke nove prijatelje. Tihana Lazović jedna je od najčudesnijih mladih glumica koje sam srela, kao i Dado Ćosić. S njima je bilo neopisivo puno radosti i smijeha. Naravno, tu je i Krešo, jedan od meni najomiljenijih hrvatskih glumaca s kojima se nisam razmnožila... Mislim da smo se adekvatno glumački spojili - rekla je Hristina.

Odlično raspoložena glumica priča nam zatim kako se na ovom snimanju susrela i s nekim dosad rijetko viđenim situacijama.

- Predrag je bio zadivljujuće cool za jednog redatelja kojemu je to debitantski film. Kako glumci često vole dolaziti kod redatelja tražiti neke indikacije pored indikacija već napisanih i dogovorenih na probama, on je stalno svima govorio: ‘Pa ne znam, meni je ovo prvi film, vi mi recite što trebam raditi’, sprdajući se pritom i s nama i, naravno, sa samim sobom. I tako cijelo vrijeme.

Slično je bilo i s direktorom fotografije. Bili su toliko dragi u toj opuštenosti i to je za mene bio jedan novi nivo, osobito kada se sjetim svoga prvog filma, koji sam snimala sa Živojinom Pavlovićem. Znate, na setovima je obično neka vika, dreka, disciplina..., a proizvod se isporučuje kroz neko maltretiranje svih uključenih u projekt, ali mislim da je to neko prošlo vrijeme. Mislim da napokon upotrebljavamo neke sposobnosti s kojima smo opremljeni, da na civiliziran i duhovno uzvišeniji način dobijemo dobar proizvod - smatra Hristina, koja će reći da joj nisu sve njezine uloge podjednako drage.

Dva najdraža filma

- No, mogu izdvojiti neke koje se odlikuju po lakoći rada, a to je primjerice ‘Parada’ Srđana Dragojevića, koja mi je, uz ovaj zadnji Predragov, najdraži film. Smatram, naime, da je humor jedan od jako važnih načina kojima misao može naseliti razne duše, kao da se portali kroz humor otvaraju ka drugim ljudskim bićima. Mislim da je komediju puno teže igrati i da je, za razliku od drame, ne može svatko igrati, a da se pri tome ne prijeđe neka granica dobrog ukusa.

U karijeri mi je bilo važno igrati što više različitih uloga i ne ponavljati ih često. Još uvijek nisam osoba, a možda nikada neću ni biti, koja može raditi jedno te isto. Ne daj Bože još i da je to neka uspješna predstava i da je trebam igrati 10-15 godina. Čini mi se da mi se tu duša ubija. Film mi je higijenskiji pravac, tu se ekipa okupi i imaš jednom da to odradiš kako treba i to ostaje za sva vremena. Zato je, po meni, film teži. Kada uvježbaš predstavu, možeš je odraditi u pola noći ako treba. Nije to baš takav misterij kako se čini ili predstavlja. Meni već nekoliko godina ne odgovara takva vrsta rada.

Hristina Popović nakon završetka Akademije nije imala posla, a onda je postala stalni član Pandur Theatersa, velikog, nažalost prerano preminulog, slovenskog redatelja Tomaža Pandura. Stoga nas je malo iznenadio njezin stav o kazalištu, a s kojim posljednjih godina kontakt održava na razini samo jedne do tri predstave godišnje.

- S Tomažom sam obožavala raditi i teško je poslije njega to ponovno raditi. Njegova smrt je i jedan od razloga zašto sam se udaljila od kazališta. On je jedan od ljudi koji je promijenio moj život, koji je prije njega išao jednom putanjom, a onda su se od njega brojne mogućnosti otvorile. Od vjere u samu sebe, spoznavanja što imam i nosim u sebi, što je sve moguće i što zapravo želim kroz umjetnost postići. Moje samopoštovanje je do njega bilo vrlo upitno. Čovjek mi je pokazao da je s ovime što imam moguće raditi i baratati, da je jako važno ulagati u sebe, imati etiku, čemu nas nitko na Akademiji nije učio. Na tome sam mu vječno zahvalna.

Još dok je bila članica Tomažove trupe, otvorile su joj se filmske mogućnosti, pa je nakon Parade, koja ju je izbacila u glumačku orbitu na ovim prostorima, u istoj godini snimila još tri filma, sve redom odličnih festivalskih i nagrađivanih ostvarenja.

- Da, u biti do tada u Srbiji nisam ni radila jer nitko nije znao u koji bi me žanr svrstao - na Akademiji sam važila za jako dobru tragičarku, ili sam komičarka. I onda su izašla četiri različita filma s četiri različite uloge. To je ta sreća da mogu igrati različite žanrove, jer mislim da za glumca nema gorega nego da ga nakon prve uloge stave u jednu ladicu - rekla je Hristina, kojoj posao ne predstavlja nikakvo opterećenje. Štoviše, uživa u tome da bude maksimalno angažirana.

- Imam sreću da sam shvatila što je to što me čini sretnom. Puno sam bolji čovjek kada snimam. Možda mi je veće opterećenje povratak u realnost, nedostatak ritma, hektičnost, čekanje da te netko pozove za novu ulogu. Pogotovo za nas glumice, jer to nije isto u odnosu na glumce. Primjerice, kad kažu glavna ženska uloga, to jest tako u smislu najveće ženske pojave, ali to nije lik koji nosi radnju filma.

Mahom su takve situacije, iako je sve više lijepih i velikih ženskih uloga, ali dok sam ja odrastala bilo ih je jako malo - istaknula je glumica, koja najvažnijim kolegama i prijateljima, od kojih je puno naučila i još uvijek uči, drži Nikolu Koju “koji nikada nije ispao malen u svojim odlukama ni prema kolegama ni prema odgovornosti koju kao javna osoba nosi. Od njega se može učiti što znači biti kolegijalan i što znači biti čovjek”, te Mirjanu Karanović “koja je jedna od mojih najvećih inspiracija, žena i glumica s enormnim iskustvom igranja velikih i fantastičnih uloga na vrlo autentičan način, netko tko ne odustaje, tko je smislio način kako riješiti neke situacije, pa je sjela i napisala filmski lik za ženu, našla producenta i izrežirala”.

Sklonost avanturizmu

Osim po glumačkim ostvarenjima Hristina je poznata i kao prilično avanturistična osoba, sklona ekstremnim sportovima i ultra izazovima, kao što su trčanje triatlona, polumaratona, planinarenje, ronjenje na velikim dubinama...

- Kao što gluma nije sprint, nego ultramaraton, tako te i sportovi pripremaju za taj poziv, za nabijanje duhovne kondicije koja ti je potrebna da istraješ u svome poslu. I sportove sam birala po tome što iz njih mogu naučiti, iako sam mislila da ti sportovi nisu rezervirani za mene. Majka mi je bila atletičarka i balerina, djeda je bio boksač i pjesnik. Imam u obitelji dosta primjera u kojima su ove dvije svete discipline - sport i umjetnost, egzistirale u jednom biću. Međutim, ja nisam znala trčati, nisam znala pravilno ni plivati do prije 3-4 godine. No, tu sam naučila da kada se fokusiraš sve je moguće. Ako ja mogu trčati, može svatko.

Uglavnom, Hristina se popela na Kilimandžaro, istrčala je nekoliko triatlona, 4-5 polumaratona, štafetu na Polu Ironman utrci... Ipak, uz osvajanje Kilimandžara,i nedavne ekspedicije na Himalajima izdvojila je još dvije ekspedicije koje su njezin “vrh vrhova”.

- To je ronjenje u Blue Hole u Belizeu gdje je Jacques Cousteau svojevremeno imao svoje ekspedicije te sudjelovanje u utrci po Sjevernom polu ‘Fjällräven Polar’. Cousteau je meni bio ono što je današnjoj djeci Harry Potter. Blue Hole je mjesto za odvažne ronioce, gdje sam ronila na dubini od 40 metara. Dodatno je uzbudljivo što se nalazi 60 milja od obale.

No, utrka na Sjevernom polu jedno od najnevjerojatnijih iskustava. Polazak je bio iz norveškoga grada Tromso, odakle su ih odvezli u jedan potpuno nenaseljeni dio, podijelili u timove, dali im hranu i opremu te saonice koje je vuklo po šest aljaških haskija.

- To su nevjerojatni psi, jer djeluju jako mršavo i slabašno, a zapravo su nestvarno jaki i izdržljivi. To je nešto što je najviše nalikovalo na ostvarenje moga sna da odem u svemir. Takvu bjelinu nikada nisam vidjela, to uopće ne djeluje kao nešto što je na našem planetu. To je rasterećenje okova vremena i prostora, a sve radnje jednog bića svedu se na vrlo jednostavne prioritete. Trajalo je sedam dana, prešli smo 300 km i bilo nas je 20. Išli smo u pet grupa po četvero, ali i te grupe se dijele u dva tima. Mađarica i ja bile smo jedan tim, a Grk i Portugalka drugi.

Bilo je toliko posla da često nismo stizali ni međusobno komunicirati za vrijeme same ekspedicije. Spavali smo u šatorima, ali i bez šatora, i to mi je bilo najljepše spavanje u životu. Posljednje noći ušli smo u vreće za spavanje, ukopali se u snijeg da nas vjetar ne omete i spavali na -26 stupnjeva uz polarnu svjetlost - prisjetila se Hristina avanture od prošloga travnja, a sljedeća bi, s ekipom sa Sjevernog pola, trebala biti istraživanje kopnenog i podvodnog svijeta netaknute prirode Farskih otoka.