KAKO JE NASTAO JEDAN OD NAJSLAVNIJIH PROIZVODA U POVIJESTI DOMAĆE TELEVIZIJE Imali su 10 epizoda, jedan novogodišnji specijal, ali i kultni status

Tko zna što bi se dogodilo s karijerom Martina Sagnera da potkraj 60-ih Zabavna redakcije Televizije Zagreb nije raspisala natječaj za nekoliko pilota humorističkih serija.

Iz jedne od njih nastalo je megapopularno “Naša malo misto” po scenariju Miljenka Smoje, ali svoje poklonike imali su i “Mejaši” Mladena Kerstnera, iako su zapravo bili puno slabija serija. U potonjima Sagner još nije dotaknuo “vrata nebeska”, ali kad je 1974. nastavak “Mejaša”, naslovljen “Gruntovčani”, ponuđen Kreši Goliku, on je čvrsto zagrizao u taj projekt, želeći se otresti dopadljive urbane nostalgije koja je prožimala njegov najveći kino uspjeh “Tko pjeva zlo ne misli”.

Cinober i Kata

Poput “Mejaša”, “Gruntovčani” su se također odigravali u Podravini, puno je likova bilo isto, ali se glavna razlika sastojala u tome što su Draš Katalenić - Dudek (Martin Sagner) i njegova žena Regica (Smiljka Bencet) promovirani iz sporednih u glavne likove. Drugo, “Mejaši” su bili crno-bijela serija, a ovo je već bilo doba kolora, no Golik je bio dostatno mudar da se opredijeli za realističnu, gotovo prljavu boju i tako postigne jedinstvo forme i sadržaja.

Iako je Kerstner glavni i jedini scenarist, teško je povjerovati da mu se Golik tu i tamo nije upletao u posao, jer je zbilja znao što je dramski naboj. Prepoznajemo ga već kod glavnih junaka, Dudeka i Regice, on je dobrodušni naivac, koga većina sela iskorištava, nezaposlen je i prihvaća sve što mu se ponudi, katkad i bez nadnice, što njegovu Regicu dovodi do bijesa: jedva stigne obaviti sve što je zapadne, i još mora rješavati nevolje u koje ih uvali njezin muž. Mnoge epizode završavaju njegovim vapajem: “Isusek, Isusek, kaj bu mi Regica rekla?!”, ali nikad ne vidimo kako se ona iskalila na njemu.

Njihovi prvi susjedi su Franc Ožbolt - Cinober (Zvonimir Ferenčić) i njegova supruga Kata (Marija Geml­). Razmjerno su imućni, a Kata u svemu podržava svoga muža. Iako mu je Dudek nećak, Cinober ga neprestano svojim kombinacijama nasamari: njih dvojica su kao par iz talijanske pučke komedije, jasno je da njegove špekulacije slute na zlo, ali Dudek uvijek na njih nasjedne.

U epizodi “Žufka čuča” Regica mu da ručak u torbi i naredi da ga donese radnicima na polje, Dudek pak zamoli Cinobera da ga pričuva, a ovaj njime ugosti dalmatinskog špekulanta trstikom. Ipak, njegova se spletka neugodno završi, no to ne promijeni Dudekov očajni položaj. Njega je čak strah otići i u mjesnu gostionicu, ne samo zato što nema novaca, nego ne želi da ga Regica vidi pijanog.

Vječni rat s Regicom

Da ne bi bilo zabune, Dudek nije tipični bedak, on naprosto drukčije ćuti svijet. Melankolik je, izjeda ga što ne može naći posao, a kad uhvati jelena koji mu je jeo kukuruz, radije ga pusti na slobodu, nego da ga ustrijeli lokalni funkcionar. Njegov jedini prijatelj je Ferči (Tomislav Lipljin), kojemu se može izjadati i koji ga prekorijeva zato što se ne može prilagoditi drugima. Najbolji je primjer kad mu Cinober nađe posao u skladištu na željezničkoj stanici, računajući da će kad-tad od toga imati korist, a Dudek se počne tako strogo držati propisa, da razbjesni čitavo selo.

Kad u jednoj situaciji kaže: “A ja, čemu da se ja veselim?”, shvatite da to nije nikakav komedijant. Njegova izjava “Ja sam Dudek i Dudek bum ostal do smrti” također je znakovita, a kad ga zovu na rad u Njemačku, on odgovara: “Ja bez doma nemrem i nemrem. Radije bih pod svojom kruškom bil nego užival u svemu kaj bi mi tamo dali.” S Regicom je uvijek na ratnoj nozi (odnosno ona s njim), no kad im se ukaže prilika za malu zaradu, počnu sanjariti o tome što im treba u kući, što dosad nisu mogli nabaviti, a i sjete se djeteta koje im je umrlo kao malo. Tu otpadaju sve teorije da je Dudek isključivo predmet sprdačine.

Golik je virtuozno režirao seriju, Kerstnerovi dijalozi i situacije su sjajni, međutim, očito je Sagner shvatio da mu je to uloga života. Nimalo slučajno da je Dudek postao lik s kojim se poistovjećuje najšira publika, i u dobrom i u lošem smislu. “Dobar si kao Dudek” i “Glup si kao Dudek” gledatelji bi znali izgovarati u jednom dahu.

“Gruntovčani” su imali samo 10 epizoda i jedan novogodišnji specijal, no brojne reprize, čak i u ovom mileniju, učinile su da Dudeka nitko ne može zaboraviti. Sve što je Sagner prije i poslije glumio - na filmu i televiziji - lako se zaboravlja, a za to je zaslužan i on sam, jer je neprestano glumio Dudeka na humorističko-glazbenim priredbama, kako u većim tako i u manjim mjestima.

Mamac za publiku

Od Marice Hrdalo u izvedbi Nele Eržišnik nije bilo takvog humorističkog mamca za publiku. Ipak, jednu seriju - koja je završila u bunkeru Hrvatske televizije, kako se od 1990. zvala Televizija Zagreb, trebalo bi ponovno pogledati. Zvala se “Neuništivi”, snimljena je tijekom 1990. i navodno emitirana u proljeće 1991., a u njoj je redatelj Vladimir Tadej spojio četiri serije koje je nekadašnja Jugoslavija obožavala - “Naše malo misto”, “Građane sela Luga”, “Muzikante” i “Gruntovčane”.

Uz Sagnera i Smiljku Bencet igrali su i Bata Živojinović, Jovan Janićijević Burduš i Boris Dvornik. Ratna psihoza već je bila u zraku i serija je - bar u Hrvatskoj - izazvala samo zgražanje. Nije je mogao spasiti ni Sagner koji je u to doba bio član HDZ-a i delegat sabora RH. Razlog više da je danas potražimo i provjerimo je li to takva kreativna katastrofa ili su joj presudili uzusi političke korektnosti.