Kad je danski režiser Lars Von Trier posljednji put došao na festival u Cannesu, to nije dobro završilo. Nakon što je 2011. na konferenciji za novinare iznio nekoliko blago pomirljivih impresija o Hitleru i nacizmu, direkcija ga je isključila s festivala i izbacila mu iz programa film. Nakon toga, Von Trier je za Cannes bio persona non grata.
Ove godine, Cannes je odlučio sinu razmetnom odškrinuti vrata. Njegov novi film “The House That Jack Built” uvršten je u program festivala, ali ne u konkurenciju kako bi se očekivalo, nego u popratni program. Nije bilo jasno je li neuvrštavanje filma u glavni program “pedagoška mjera” spram slavnog režisera, ili rezultat činjenice da film možda i nije baš jako dobar.
Film je prikazan u ponedjeljak u Cannesu, pa sad znamo da nije riječ o odmazdi festivalskih zlopamtila. Dančev je film naprosto - slab.
Reciklaža
“Tho House That Jack Built” kronika je djelovanja osamljenog serijskog ubojice (Matt Dillon) koji diljem Amerike 70-ih godina hvata usamljene muškarce i žene, masakrira ih, a potom njihova tijela skladišti u hladnjaču za zamrznute pizze. Jack ubija i muškarce i žene te novinama šalje fotografije leševa. Poput mnogih serijskih ubojica, stekao je glamurozni nadimak Mr. Sofistication.
O Jackovoj ubilačkoj kronici saznajemo iz dugih razgovora koje on vodi s vlastitim alter egom, kojem tijekom najvećeg dijela filma čujemo samo glas, da bi se u završnici pojavio i kao lik (Bruno Ganz). Ubojica Jack zamišljenom sugovorniku pripovijeda svoj život, od trenutka kad je prvi put ubio - ženu koja je stopirala umlatio je dizalicom za kotač - pa do točke od koje je počeo razrađivati sve bizarnije i mučnije rituale. Jack pri tom samog sebe vidi kao “umjetnika”, nekog tko stvara svoje životno djelo u vlastitom polju kreacije.
Sugovornik mu kao đavolji odvjetnik odgovara da umjetnost služi dobru, te da se on ni po čemu ne razlikuje od banalnih ovisnika. Ti dijalozi o estetici - koji sežu od gotičkih katedrala do tehnologije desertnih vina - isprekidani su scenama ubijanja koje su katkad zbilja strašne. Jednom, Jack ubija na pikniku dvoje djece pred njihovom majkom, a onda majku tjera da hrani mrtvu djecu.
Von Trier ironizira žanrovske konvencije “Mindhuntera” ili “Zodiaca” tako što ubijanje pretvara u banalno jednostavnu rabotu. Žrtve su u pravilu lakomislene i/ili glupe, Jack im nerijetko unaprijed navijesti da je ubojica, a policija je groteskno neučinkovita. To humorno potkopavanje žanra jedini je dio filma koji je donekle zanimljiv.
Unatoč tome, “The House That Jack Built” je turobno loš film. Riječ je o reciklaži reciklaže najbanalnijih žanrovskih općih mjesta kakvih smo se nagledali u psihotrilerima koji idu direktno na video. Von Trierova psihologizacija je isprazna, rasprave o estetici prazne, metafore banalne, a manipulativna sklonost sadizmu - koja je u nekim drugim njegovim filmovima imala jezivu snagu - ovdje je tek iritantna. “The House That Jack Bulit” film je koji posjeduje sve ono što je kod Von Triera najgore, no ne posjeduje ni jednu njegovu vrlinu.
Krimić Spikea Leea
Uz Dančev film, program u nedjelju i ponedjeljak donio je šest filmova iz glavnog natjecateljskog programa. Najzvučniji od njih je “Blackklansman” Spikea Leea. Taj krimić o istrazi protiv Ku Klux Klana u Coloradu 70-ih Lee je iskoristio da napravi uzgred i politički film, u kojem gradi tezu kako postoji izravna veza između rasističke scene 70-ih i Donalda Trumpa. Mnogi ovdje vole i “Sretnog Lazara” (Lazzaro Felice), novi film talijanske redateljice Alice Rohrwacher.
Film se bavi skupinom talijanskih seljana koji žive na osamljenom posjedu i beru duhan za staru groficu (Nicoletta Braschi). Isprva vam se čini da gledate nešto kao “Drvo za klompe”, no zbuni vas kad grofičin unuk izvadi najnoviji mobitel. Uskoro shvatite: svojim je kmetovima grofica “propustila” dojaviti da je u vanjskom svijetu u međuvremenu ukinuto kmetstvo, provedena agrarna reforma, uvedeno pravo glasa i obavezno školstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....