FILM KEVINA MACDONALDA

JURICA PAVIČIĆ IZ CANNESA Novi dokumentarac otkriva mračne obiteljske tajne Whitney Houston

 

Prije tridesete godine života postala je najpopularnija pop-pjevačica 20. stoljeća. Njezin singl još uvijek je najprodavaniji singl pjevačice u povijesti muzike.

Jedina je osoba u povijesti pop-glazbe koja je za redom imala sedam singlova na prvom mjestu top-liste. Njeno je ime, dakako, Whitney Houston.

U trenutku kad je bila na vrhuncu - kasnih 80-ih i ranih 90-ih, Whitney Houston je reprezentirala ideal vrijednosti Amerike, a pogotovo poželjne crne Amerike. Pjesme i nastupi bili su joj saharinski, lik i nastup ženstveno decentni. Prema van, prezentirala se kao pristojna kći voditeljice crkvenog zbora u Newarku, cura koja je i sama prvi put zapjevala pod crkvenim svodom. Bila je model patriotske, neproblematične crne cure za konzervativnu Ameriku Reaganova i Bushova doba.

Narkomanka i lezbijka

A onda se ta slika rasprsnula. Umjesto nje, u tabloide je iskočila druga slika: dugogodišnje narkomanske ovisnice, lezbijke koja je prikrivala seksualne sklonosti, partijanerice koja nije bila kadra održati radnu disciplinu i sačuvati glas. Iz ormara su izišli kosturi lošeg braka punog ljubomore, droge i nasilja, sudskih parnica s ocem, novčanih dubioza i lošeg roditeljstva. Whitney Houston do 48. godine života stigla je postati ljudska ruševina, žrtva tabloida, propala pjevačica i bankroterka, da bi ta duga mračna noć završila 2012. na Beverly Hillsu utapljanjem u hotelskoj kadi.

Ta priča - priča o dvije Whitney Houston - tema je dokumentarca koji je predstavljen u Cannesu u četvrtak. Riječ je o filmu “Whitney” koji potpisuje škotski režiser Kevin Macdonald, inače tvorac izvrsnog biografskog dokumentarca o Bobu Marleyju iz 2012. Macdonaldov film koji je predstavljen u Cannesu donosi mnoge nepoznate činjenice iz prošlosti pjevačice, uključujući i moguće seksualno zlostavljanje u mladosti. Ali, škotski redatelj se nije zadržao samo na trač rubrici. Njegov film pokušava smjestiti Whitney Houston i u kontekst američke kulture i ideologije, pokušavajući objasniti zašto je privid politure kod Whitney Houston bio tako važan, te zašto je pad “idealne cure” bio tim teži.

Whitney Houston - za bližnje, “Nippy” - rođena je 1963. u Newarku, gradu koji su upravo tih godina potresali nasilni sukobi policije i crnog stanovništva. Majka Whitney Houston bila je prateći vokal nizu slavnih pjevača, te ne-baš-uspješna solo pjevačica. Mala Nippy doista je počela pjevati u crkvi, a majka joj doista jest bila crkveni zborovođa. No, ta zašećerena slika bogobojazne obitelji nije bila baš sasvim potpuna. Njezin otac John bio je pročelnik za urbanizam Newarka, za suradnju s investitorima uzimao je mito, te korupcijskim novcem obitelj izbavio iz onog što će Whitney poslije nazvati “geto”. Houstonovi su se preselili u predgrađa, grozničavo aspirirajući da uđu u srednju klasu.

Houston je - kako se obično veli - bila rođeni talent. Već kao tinejdžerica počinje pjevati u njujorškom klubu, dikcija i glas su joj zarazni, izgled perfektno lijep i bjeloput, prihvatljiv ne samo crnoj, nego i bijeloj Americi. U 22. godini, izlazi joj prvi album. Počinje razdoblje medenog mjeseca na newarcku curu.

Period od 1985. do filma “Bodyguard” 1992. bio je period kad sve što Whitney dotakne postane zlato. Svaki joj je singl broj 1., albumi su joj šesterostruko platinasti, film “Bodyguard” hit, a pjesma iz tog filma najprodavanija u povijesti. Ta pjesma bila je tako popularna da ju je – pazite sad – Sadam Husein prepjevanu na arapski koristio u kampanji (!), a jedna je žena u Engleskoj osuđena na 7 dana zatvora jer je tjedan dana neprestance iz sve snage puštala “I Will Always Love You” susjedima.

Poljubac Houston i Kevina Costnera iz filma “Bodyguard” bit će prvi poljubac bijelog junaka i crne junakinje u povijesti Hollywooda. A samo godinu ranije, Whitney Houston će usred prvog kuvajtskog rata otpjevati na Super Bowlu američku himnu, upravo u trenutku kad još jedna generacija crnih Amerikanaca ratuje preko oceana da bi mogli sebi platiti hipoteku ili studij.

Macdonald rekonstruira sve ideološke kontroverze te pozicije, kao i kompleksan odnos koji je afroamerička zajednica imala prema zastavi i himni. Whitney ih je - teza je filma - jednom pjesmom na utakmici integrirala u američku naciju. To se nije nužno svima sviđalo: crni propovjednik Al Sharpton prozvat će Houston kao “Whitey” (Bjeluša), a na večeri nagrada Soul Train mahom će je crna publika izviždati.

Loš brak

U to doba, metež u njezinom privatnom životu već je počeo. Za Whitney radi praktički cijela obitelj, uključujući braću koja se vazda drogiraju. Stalno plamti sukob između njezina oca i njezine asistentice, s kojom je vjerojatno imala lezbijsku vezu. Whitney se udaje za kratkotrajnu funk zvjezdicu Bobbyja Browna i rađa kćer. Brak je loš: Brown je profesionalno i emotivno ljubomoran, supružnici partijaju i drogiraju se, a uskoro će im u drogu upasti i maloljetna kćer. Metež se više ne može prikriti: s Whitney Houston i njenim drogiranjem rugaju se čak u Simpsonima.

A onda se dogodilo očekivano: nestalo je novaca. Praktički cijela obitelj Houston živjela je na plaći Whitney, pa joj nije pasalo da vrtuljak stane. Jedan od intervjuiranih u filmu ilustrira razmjere potkradanja Whitneyno trajno naslijeđe.: “jeste ikad vidjeli knjigovođu koji ima Ferrari i jahtu, a ima samo jednog klijenta?” Pjevačica na koncu otkriva da je potkrada i vlastiti otac, a kad ga otjera, on je tuži sudu i traži sto milijuna dolara odštete. Dio filma o kojem će se vjerojatno najviše raspravljati jest onaj u kojem Macdonald korijene Nippyna samouništavajućeg ponašanja traži u djetinjstvu. Prema dva neovisna svjedoka, pjevačica je tvrdila da ju je kao dijete seksualno zlostavljala tetka Dee Dee Warwick, i sama pjevačica, sestra pjevačice Dione Warwick.

Premda Macdonald u filmu otvara pitanje rasne i ideološke uloge “Whitey” Houston, koja nije bez proturječja - redatelj filma sklon joj je dati i tu, političku važnost. U završnici filma on brani tezu kako je za crnu Ameriku - unatoč svemu - bilo važno dobiti srednjostrujaški prihvaćenu pop-zvijezdu. To - kao i niz pamtljivih pjesama - ostat će za Macdonalda Whitneyno trajno naslijeđe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 15:31