Gordani Subotičanec i Željku Malčiću iz Bjelovara telefoni ovih dana ne prestaju zvoniti, mediji im se javljaju sa svih strana. Na to su već navikli jer svaki put kad se obilježava neka obljetnica vezana uz kultni film „Vlak u snijegu“ uz koji su odrastale (i još uvijek odrastaju) generacije klinaca, svjetla kamera i mikrofoni samo izniču pred njima. Što ne treba nimalo čuditi jer upravo je ovaj bjelovarski dvojac utjelovio dvoje od troje glavnih likova u filmu – Dragu i Peru. Ljuban iliti Slavko Štimac živi u Beogradu pa rjeđe dolazi na okupljanja, no njegovi prijatelji uvijek ga se sjete u takvim prigodama. Tako je bilo i ovoga tjedna u Velikom Grđevcu, kamo su Gordana i Željko stigli povodom 50. godišnjice početka snimanja „Vlaka u snijegu“, piše MojPortal.hr.
Selekcija po školama
- Posljednji put smo se njim vidjeli prije desetak godina, baš ovdje u Velikom Grđevcu, isto smo obilježavali neku godišnjicu. To je bio naš prvi susret nakon snimanja. Bilo je lijepo sresti ga opet, on je jednostavan, drag čovjek, a takav je bio kao i dijete – prisjeća se slavnog kolege s filmskog seta Gordana Subotičanec.
Slavko je u filmu igrao jednu od tri glavne uloge, a za druge dvije kandidati su se birali u bjelovarskim školama. Tako je jednoga dana filmska ekipa banula i u Željkovu školu, piše MojPortal.hr.
- Prvo smo morali recitirati pjesmicu „Tri mesara buhu klala“. Nas koji smo zadovoljili poslali su na probno snimanje – prisjeća se Željko. Na probnom snimanju našla se i Gordana, no gotovo je propustila jedinstvenu priliku.
- Kad su režiser i njegovi suradnici došli u našu školu, ja sam se sakrila iza svih jer sam bila sramežljiva. No, on me primijetio jer sam se isticala zbog duge kose. U to vrijeme su već bile popularne kratke frizure koje je nosila većina djevojčica, tako da sam ja bila drugačija. Inzistirao je da recitiram i odabrao me za probno snimanje, no roditelji mi nisu vjerovali pa je režiser morao doći osobno kod nas da ih uvjeri – smije se Gordana, poznata i kao Goga, koja je, nakon što su roditelji pristali, s devet godina, postala najmlađa članica filmske ekipe.
Zgode i nezgode
Nakon odabira konačne ekipe na probnom snimanju, krenulo je i ono pravo. Potrajalo je tri kalendarske godine i obilježio ga je niz zgoda i nezgoda.
- Problem je bio u tome što nije bilo dovoljno snijega za pojedine scene pa se nadomještao stiroporom i vatrogasnom pjenom. Na koncu je s Planice dovezen i top za snijeg kako bi sve na filmu ispalo savršeno, a sjećam se da je režiser pričao kako je zbog toga produkcija bila jako skupa – priča Malčić.
Još veći problem je bio što su glumci u filmu tijekom tri godine – rasli. I to neki brže, a neki sporije.
- Kako se to ne bi vidjelo u filmu i kako bismo cijelo vrijeme bili jednaki, koristile su se daščice koje su se stavljale pod noge nižima. No, ima jedan detalj koji otkriva koliko smo se zapravo „protegnuli“ za vrijeme snimanja. Na početku filma rukavi mog kaputa normalne su dužine, dok su na kraju filma već poprilično visoko na podlaktici – smije se Željko.
Na snimanju je, kažu on i Gordana, uvijek vladala odlična atmosfera. Maleni i veliki članovi ekipe tri su godine živjeli i funkcionirali kao velika obitelj, a neugodnih situacija i scena se ne sjećaju. Na pitanje je li, kao na filmu, i u stvarnom životu bilo simpatija između glavnih likova, znakovito se smješkaju.
- Pa to je normalno u toj dobi. Ja sam se u to vrijeme svaki dan zaljubljivao i odljubljivao – šali se Željko.
Filmsko šamaranje
Prijateljstvo između malih glumaca bilo je toliko čvrsto da su im teško padale scene u kojima su se svađali i ljutili jedni na druge.
- Kad sam ga dva puta onako malo pomazila, redatelj je rekao da to mora biti bolje i tek sam ga treći put opalila kako valja. Sjećam se da mi je poslije toga rekao da ću vidjeti svoje – smije se Gordana.
No, nije joj Pero ništa zamjerio.
- Ma ja sam i navikao na šamaranje u filmu, bilo je još scena u kojima sam dobio po nosu – kaže naš sugovornik.
Uloge iz „Vlaka u snijegu“ na neki su način obilježile Gordanin i Željkov život. Nakon što je film premijerno prikazan 1976. godine u Bjelovaru, postali su prave zvijezde među vršnjacima. S posebnim uzbuđenjem sjećaju se premijere, ali i dodjele nagrade publike „Jelen“ na filmskom festivalu u Puli iste godine.
- Bilo je to vrlo emotivno. Čitav naš filmski razred bio je ondje i kod dodjele nagrade svi smo se popeli na pozornicu. Zaista poseban trenutak – kaže Gordana.
Dodaje kako su tada bili poznati, no daleko od onoga što danas zvijezde predstavljaju.
- Bili smo poznati, ali nismo bili zbog toga umišljeni. Bili smo normalna djeca. Danas bi to vjerojatno bilo drugačije, no tada nismo koristili svoju poziciju. Primjerice, za vrijeme snimanja smo puno izostajali i to nam se toleriralo, no morali smo pisati ispite i odgovarati kao i svi drugi - kaže Gordana.
Tko je Pero?
Bilo je i onih koji kasnije nisu imali pojma za njihov doprinos legendarnom filmu. Gordana se tako sjeća kako se njezin razrednik u srednjoj školi iznenadio kad je saznao da je ona glumila Dragu, dok je Željko zbog Pere umalo upao u ljubavne probleme.
- I danas me mnogi zovu Pero. Tako je bilo i u mladosti, kad sam tek prohodao sa sadašnjom suprugom. Bili smo vani i netko me oslovio s „Pero“. Na to je ona pitala što se događa, ništa joj nije bilo jasno i već je mislila da joj nešto muljam. Kad sam joj rekao da sam ja Pero iz „Vlaka u snijegu“ ostala je u čudu – smije se Željko.
Od svih malenih glumaca iz „Vlaka u snijegu“ jedino je Slavko Štimac nastavio s glumačkom karijerom. Željko je odigrao još jednu ulogu u filmu „Hajdučka vremena“, a onda je upisao policijsku školu i radni vijek proveo u uniformi. Gordana je pak postala trgovkinja, a taj posao radi i danas. Oboje su stvorili obitelji i s vlastitom djecom po tko zna koliko puta pogledali film u kojem su briljirali. Doduše, Gordanina djeca nikad nisu do kraja pogledala „Vlak u snijegu“.
- Pokušavali smo više puta, no svaki put kad bismo došli do scene u kojoj se Draga razboli, u kući bi nastala dreka i plač „jer je mama bolesna“. Jednostavno to nisu mogli gledati i uvijek bismo tu zaustavili film – kaže Gordana, dodajući kako njezina unučica Laura danas ima 9 godina, baš kao ona kad je počelo snimanje „Vlaka u snijegu“. Istoimenu knjigu Mate Lovraka po kojoj je film snimljen za lektiru ima za koji mjesec i tim je povodom već dogovorila upoznavanje bake sa svojim školskim kolegama.
A nisu sva gledanja filma dobro prošla ni kod Malčićevih.
- Moja kćer se jednom silno uzrujala i naljutila na Dragu kod one scene u kojoj me ona ošamari. Ja sam bio na putu i supruga me morala hitno zvati jer je kćer plakala i govorila kako neće više malog tatu na TV-u već želi da joj se vrati veliki tata – prisjeća se Željko.
Svevremenska poruka
Osim vlastitoj djeci i unucima, Draga, Pero i drugi Lovrakovi junaci iz kultne priče, od kojih neki na žalost više i nisu među živima, prekrasne uspomene omogućili su i tisućama drugih mališana diljem zemlje i puno šire. Knjiga i film „Vlak u snijegu“ odavno su postali neprocjenjiv dio hrvatske kulturne baštine, a priznanja ne prestaju stizati o danas. Tako je upravo ovih dana popularna „Himna zadrugara“ iz filma uvrštena u Europsku pjesmaricu u kategoriji dječje pjesme. Ta je vijest oduševila je Gordanu i Željka koji se slažu kako je „Himna“ više od pjesme, ona je najljepša moguća ilustracija nekadašnjeg života koji je po mnogočemu bio bolji i ljepši od današnjeg.
- Svi bi trebali živjeti takav život. Kad se male ruke slože, sve se može. Poruka iz filma i danas je jaka kao i onda. Baš kao što smo mi kao djeca u filmu pokazali kako slogom možemo sve, čak i probiti zapuh snijega, tako složni možemo i bilo što drugo – kaže Željko.
A uz slogu ide i dobrota, nadovezuje se Gordana.
- Nikad ne činite drugima zlo, uvijek pomažite, zajedno smo jači. To su pravila koja ne poznaju vrijeme i mjesto i ista su bez obzira na to gdje prstom piknete na globus – zaključuje Draga, a prenosi MojPortal.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....