OTKAČENA GLUMICA SNIMILA JE FILM O SVOJOJ BAKI

Je li Nina Violić danas pribrana zrela žena? Svaki tren sam očekivao da će glasno ciknuti, samo da prestraši goste

 Biljana Gaurina/CROPIX
‘Marijine’ hrvatsku premijeru imaju u utorak na ZFF-u. Ovaj film na rubu dokumentarnog i igranog povremeno se doima potpuno nadrealno

Dok smo se dogovarali za subotu, Nina Violić nije imala ništa protiv toga da se nađemo u četiri poslijepodne. “U šest idem u HNK gledati ‘Rat i mir’. To mi baš paše.” Kada smo sjeli u kavanu hotela “Palace”, već nije bila sigurna kamo će. “U šest su prosvjedi na Trgu”, zdvajala je i nesigurno gledala u mobitel s kojeg su joj javljali da su joj ulaznice za “Rat i mir” osigurane.

Premijera ili prosvjedi

Tijekom razgovora - prije bih rekao brbljanja, jer to nije bio nikakav uobičajeni intervju, prije razmjena mišljenja i poneka informacija s njezine strane o onome što je mene zanimalo - vezala je i spuštala kosu te pipkala dvije velike kutije položene na sjedalo do nje (jednu je čak otvorila i pokazala da je puna šminke i - valjda - parfema). Poslije smo hodali po Zagrebu istim putem, sve do HNK, a je li ona poslije odmah otišla na predstavu ili je prije toga ipak skoknula na prosvjede protiv “divljeg kapitalizma”, to možda nikad neću doznati.

One koji tvrde da je Nina Violić danas potpuno druga osoba, pribrana zrela žena koju više ne zanima provociranje okoline, moram upozoriti da u to baš nisam siguran. Neosporno, koncentrirana je i vrlo artikulirana, ali ozbiljna? Imao sam dojam da bi - ako joj se prohtije - u jednom trenutkom mogla glasno ciknuti, samo da prestraši goste u kavani.

S nedoumicom prima moju konstataciju da je film “Marijine”, koji će u utorak imati hrvatsku premijeru na Zagreb film festivalu , jedan od vrhunaca njezine karijere. Zašto? Pa u njemu ona ne glumi, jednostavno je takva kakva jest. Poput mnogih novih hrvatskih filmova i taj je snimljen Canonovim fotoaparatom, što je ispala velika prednost jer je trebalo snimati ljude koji inače nisu navikli na kameru, međutim, i nju je opustilo što ne mora paziti na objektiv. Poslije se, istina, nervirala je li ta spravica uhvatila neku njezinu reakciju koja joj je bila jako važna.

Nesvakidašnji film

“Marijine” su zbilja nesvakidašnji film. Nina i njezina sestrična Željka Suková (rođena Violić, udana za češkog multimedijalnog umjetnika Aleša Suka) dogovorile su se da naprave osebujnu akciju kako bi uredile spomenik baki Mariji za koju su bile jako vezane. Baka je umrla prije šest godina i otad se ništa nije poduzimalo da se uredi njezino posljednje počivalište. Zašto? “Pa, takva smo mi obitelj”, lakonski mi objašnjava Nina. Ukratko, Željka i Nina pozvale su susjede u zgradi u kojoj je Marija stanovala i organizirale natječaj: onaj tko da najbolji prijedlog za nadgrobni spomenik, dobit će 500 kuna i njegov će nacrt biti realiziran. Ideja se mora roditi na licu mjesta, a u tu svrhu organizirana je i mala zakuska čiji će vrhunac biti proglašenje pobjednika. Za dobar ugođaj trebala se pobrinuti češka electro-trash skupina Midi Lidi, koju su Željka i Aleš znali još iz Praga. Iz svega toga trebalo je napraviti i dokumentarni film na kojem Željka figurira kao redateljica, Aleš je snimatelj i montažer, a Nina je preuzela funkciju jednog od kostimografa (“donijela sam im sve svoje haljine, a onu s volanima koju nosim u filmu kupila sam dok sam bila u Sevilli”). Jedini problem koji im se ispriječio riješile su u trenu: Željkina sestra Danira odbila je nastup u toj zafrkanciji (“ona je preozbiljna osoba”), pa nju “glumi” njihova kolegica Mila Čuljak, koja to i napomene u prvom kadru u kojem se pojavi.

Je li time bio ugrožen princip čistog dokumentarca? “Pa mi uopće nismo ni znali u kojem će smjeru film krenuti.” Prijedlog za sufinanciranje podnijeli su Hrvatskom audiovizualnom centru, gdje su glatko odbijeni (HAVC se poslije “izvadio” pomogavši ih na zbilja impresivnoj turneji po svjetskim festivalima), no u Odjelu za kulturu grada Rijeke imali su malo više razumijevanja (ipak su svi protagonisti, pa i pokojna Marija Violić, Riječani) i stimulirali ih sa 10 tisuća kuna.

Na rubu

Sami autori definirali su svoj film kao “mockumentary”, termin skovan za lažne dokumentarce, ali i za ostvarenja koja su na rubu dokumentarnog i igranog filma. “Marijine” spadaju u potonje, jer se party na kojem se odlučivalo o nadgrobnom spomeniku bake Violić uistinu tako i odigrao, no nisu sve reakcije “protagonista” baš autentične, neke su očito i glumljene. “Marijine” se povremeno doimaju potpuno nadrealno. Veći dio filma odigrava se u stanu pokojnice (u kojem danas žive Željka i Aleš), zidovi su oguljeni (“njima se to tako sviđa”), ali boje odjeće i predmeta su izrazito jarke. Nakon pokoje čašice postarije gospođe počinju prostačiti, a kada Midi Lidi zapjevaju u počast baki pjesmu “Slijepa sam”, ne možete vjerovati da se to uistinu događa na ekranu.

Na granici ukusa

Gospođa Violić, naime, potkraj života bila je gotovo slijepa, obožavala je kako papu Ivana Pavla II. tako i “Dinastiju”, pa su joj unuke morale prepričavati ono što se odigrava na malom ekranu. Nekome će pjesma “Slijepa sam” biti na granici dobrog ukusa, no to je nešto o čemu Željka i Nina očito ne vode računa. Usred svega toga tri “unuke”, same u pokrajnjoj sobi, ocjenjuju prijedloge susjeda i valjaju se po krevetu umirući od smijeha.

Budući da su Željka i njezin suprug likovnjaci, film je umjetnički rad u kojem se igralo starim “kućnim filmovima” (u nekima se Nina pojavljuje još kao mala curica), kadrovima, zvukom, bojom i tko zna čime sve ne. Nekome može izgledati parodičan i bezočno zafrkantski, nekome iskren i emocionalan, a zapravo je sve to na neki način objedinjeno.

Uspjesi na festivalima

Tu posebnost odmah su prepoznali na prestižnom festivalu HotDocs u Torontu, gdje je film odlično primljen, dobio je i sjajnu recenziju u utjecajnom američkom magazinu Variety, zamijetio ga je i još utjecajniji internetski portal IndieWire, a nagrađen je i na festivalu u Karlovym Varyma, koji posjeduje A kategoriju. Po svemu je to najuspješniji hrvatski dokumentarac posljednjih godina.

Nina Violić dosad je bila samo glumica koja prihvaća uloge u filmovima, obavi svoj posao i ne petlja se u produkciju. Ovdje je bilo malo drukčije: “Prije sam smatrala da su producenti neki tipovi koji samo mažnjavaju novac. Sada vidim da taj posao nije baš jednostavan”.

Zanimalo me kako su film primile gospođe koje u njemu nesmiljeno psuju? “Prikazali smo im ga u Rijeci na posebnoj projekciji. Rekle su da je jako prirodan.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:07