Hvala bogu na VHS-u. Kad sam nabavio tu dragocjenu spravicu početkom osamdesetih, odmah sam počeo kupovati filmove koje prije toga nisam mogao vidjeti. Magično me privlačila MGM-ova kolekcija mjuzikla, na njima tehnicolor navodno nije nimalo izblijedio, pa sam spremno izdvojio petnaestak funti za svaki naslov koji me zanimao.
Među prvima je bio “U gradu” u režiji Stanleyja Donena i Genea Kellyja, dvojca koji se proslavio u to doba već legendarnim mjuziklom “Pjevajmo na kiši”. Kad sam film stavio u videorekorder, ostao sam osupnut: pa to je bolje i od njihova najveća uspjeha. Uvodna sekvenca u kojoj tri mornara (Gene Kelly, Frank Sinatra i Jules Munshin) dolaze na dopust u New York doimala se revolucionarno jer je bila snimljena na lokacijama, izbjegavala je studio, zaštitni znak dotadašnjih holivudskih mjuzikla (ne zovu je bez razloga pretečom novog vala), a sviđala mi se i dosjetka da se radnja odigrava tijekom jednog dana i noći koliko traje dopust glavnih junaka.
Tko je god prošao kroz moj stan, morao je pogledati film, naravno u mojoj prisutnosti, tako da sam ga vidio bar petnaestak puta. Svi smo se čudili kako film nije u vrijeme premijere (snimljen je 1949.) otkupljen za distribuciju, tada je počeo veliki uvoz američkih filmskih atrakcija, no valjda američki mornari tada nisu bili poželjni gosti u jugoslavenskim kinima.
Moćni dvojac
I Donen se kao dječak tako zatreskao u jedan film, “Slijetanje u Rio” iz 1933., u kojem su Fred Astaire i Ginger Rogers još bili u sporednim ulogama. Gledao ga je 30 ili 40 puta, pa iako mu to još nije bilo jasno, to je odlučilo njegovu buduću karijeru. Prvo je htio postati plesač, zatim koreograf, što mu je i uspjelo kad se probio na Broadwayu i upoznao Genea Kellyja, tada zvijezdu mjuzikla “Prijatelj Joey”, puno oporijeg nego kasnija filmska verzija, a kad su potonjeg pozvali u Hollywood, on se nije htio razdvajati od Donena jer je shvatio da je taj pravo vrelo ideja.
Tako je u “Djevojci s naslovnice” (1944.) koreografirao Kellyjev ples s vlastitom sjenom, a u “Diži sidra” (1945.) za partnera mu je dodijelio miša Jerryja. U MGM-u su dobili svoj prvi redateljski rad “U gradu”, poslije se Donen snalazio i sam, pa je u “Kraljevskom vjenčanju” inscenirao ples svog dječačkog idola Freda Astairea na stropu hotelske sobe.
Opet su se udružili na “Pjevajmo na kiši” (1952.), originalnom mjuziklu o prijelazu nijemog u zvučni film koji je koristio pjesme iz starih brodvejskih hitova. Kako su surađivali? Donen je pazio na cjelinu scene, a obojica na koreografiju i rad s glumcima. Ipak, već su se nazirale pukotine u njihovu odnosu, Donen - kao ni mnogi od nas - nije bio oduševljen Kellyjevom 17-minutnom ekstravagancijom “Brodvejska melodija”, ali zvijezdi je trebalo udovoljiti. Još su samo jedan film snimili zajedno (“Uvijek je lijepo vrijeme”, svojevrsni nastavak mjuzikla “U gradu”), i to je bilo to. Paradoksalno je da je “Pjevajmo na kiši”, usprkos dvjema nominacijama za Oscara, tek krajem šezdesetih postao nezaobilazni mjuzikl, dok je u nas odmah odjeknuo kako treba. Beogradski kritičar Branko Vučićević nazvao ga je boljom povijesti filma od one koju je napisao francuski povjesničar Georges Sadoul.
Loša faza
Do kraja pedesetih Donen je samo nizao uspjehe: “Sedam nevjesta za sedmoricu braće” bio je jedan od najvećih hitova 1954., “Igra u pidžami” iz 1957. (koredatelj je bio njegov brodvejski mentor George Abbott) s Doris Day bila je rijedak primjer radničkog mjuzikla, a “Smiješno lice” s Astaireom i Audrey Hepburn (ona je igrala egzistencijalistkinju koja se u Parizu pretvori u mondenku) iz iste godine čak je prikazan u službenom programu kanskog festivala. Špicu je dizajnirao Richard Avedon i blisko surađivao na filmu.
Mjuzikli su za Donena postali stvar prošlosti (iako je i dalje bilo velikih hitova, ali su ih potpisivali drugi filmaši), pa se redatelj usmjerio na komedije. Jako se gledalo film “Indiskretno” s Ingrid Bergman i Caryjem Grantom (1958.), on mu je postao omiljeni glumac, a veliki hit bila im je “Šarada” (1963.), opet s Audrey Hepburn, Donenov financijski najuspješniji film koji opisuju kao najbolju hičkokovsku triler-komediju, a da je nije režirao sam majstor napetosti. Audrey Hepburn ponovno je angažirao za “Putovanje u dvoje” (1967.) s nedavno preminulim Albertom Finneyjem kao partnerom, nekonvencionalno stukturiranu romantičnu komediju, koja je pratila bračni par tijekom četiri razdoblja njihova suživota. Bizarni izlet predstavljala je ekranizacija kazališnog komada “Stepenice” (1969.) s Richardom Burtonom i Rexom Harrisonom u ulogama sredovječnog gay para.
Poslije sedamdesetih dolazi razdoblje kad Donen niže financijske i kritičarske debakle (usprkos slaboj reputaciji, osobito mi je drag diptih “Dva filma za groš” iz 1978., dražesna posveta starom Hollywoodu), ali ga sve češće uvrštavaju u redateljski panteon. Jean-Luc Godard uvijek ga je obožavao, bez njega ne bi bilo modernog mjuzikla što priznaju i Damien Chazelle (“La La Land”) i Baz Luhrmann (“Moulin Rouge”). Počasnog Oscara za životno djelo predao mu je 1998. Martin Scorsese i uredio cocktail inserata iz njegovih filmova.
Ženio se pet puta (četvrta supruga bila mu je poznata glumica Yvette Mimieux), a posljednja dva desetljeća proveo je s redateljicom, scenaristicom i povremenom glumicom Elaine May: za projekt na kojem su radili prije njegove smrti nikad nisu uspjeli skupiti novac.
Umro je u subotu u New Yorku od srčanog zastoja u dobi od 92 godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....