Sudeći po hrvatskim filmovima koji nam stižu tjedan za tjednom u kina, naša se kinematografija postupno opredjeljuje za minimalizam. Nevio Marasović već se izvještio u tom postupku, još od odličnog ranog filma "Vis-à-vis", pa do lanjskog "Šlagera", koji je usprkos Zlatne arene za glavnu žensku ulogu Lani Barić na Pula film festivalu tek sada stigao na repertoar. U istom stilu su i "Dobra djeca" Filipa Peruzovića, još jednog filmaša koji se i u svom prvijencu "Trebalo bi prošetati psa", po scenariju Tomislava Zajeca i u produkciji HRT-a, zadovoljio s pričom sa samo nekoliko likova i lokacija. Nije to baš dobro za naše filmske standarde, ali što je tu je, reći će da se za kinematografiju ionako ne izdvaja suviše sredstava.
"Šlager" je recimo čudan film. Uz već spomenutu Lanu Barić u njemu igra još samo Marasovićev omiljeni glumac Janko Popović Volarić, uz svoju partnericu i redatelja on je potpisan i kao koscenarist, ali i koproducent, što poprilično ukazuje na skromne uvjete u kojima je "Šlager" nastao. A opet, snimalo se na slovenskom Bledu, što prizorima daje vizualnu začudnost i nikad ne biste rekli da je sve to skupa napravljeno s mikro budžetom. Priča se drži tih minimalističkih okvira, malo se proširuje video umetcima koji dočaravaju ranije razdoblje u kojem su glavni protagonisti, nekoć ozbiljan ljubavni par, puno bolje funkcionirali kao kreativni tandem. Scene na Bledu jedino se doimaju kao aktualna radnja, zahvaljujući dobrim glumcima ne smeta nas što gledamo hibrid televizijske drame i niskobudžetnog filma, a takva je i završnica u kafiću iznad Pulske arene, s naznakama da je od njihova susreta na Bledu prošlo puno vremena. Da gledate "Šlager" na televiziji, vjerojatno ne biste imali ništa protiv, ali da morate ići u kino na film koji traje jedva 72 minute, po svoj prilici dosta biste gunđali. Dakako, to je filmska cjelina koju se lako odgleda, ali navikli smo da nam u kinima obično nude nešto puno ambicioznije.
"Dobra djeca" donekle su drukčiji slučaj. I tu je sve svedeno na dvojicu glavnih glumaca, Ninu Violić i Filipa Šovagovića, oni su par i privatno, ali ovdje glume brata i sestru koji se ponovno susreću silom prilika, nakon sprovoda majke, u kući na periferiji u kojoj su očito i odrasli. Razlike među njima su poprilične, Nikola je neka vrsta zgubidana koji se posljednjih mjeseci brinuo za majku, dok je Saša (iako ne voli da je tako tovu) došla iz Kanade, gdje je ostavila muža i dijete. Ukratko, ona je uspjela zasnovati obitelj, dok je on zapeo negdje u međuprostoru.
Dok raščišćavaju kuću koju namjeravaju prodati, među njima iskrsavaju nesuglasice koje nisu uspjeli istjerati na čistac proteklih godina: Saša smatra da se on površno brinuo za umiruću majku, dok je Nikola smatra gnjavatoricom. U nemogućnosti da se povežu u sadašnjem vremenu, poniru u vrijeme djetinjstva kad su igrali dječje budalaštine u kojima je Nikola obično briljirao. Peruzovićeva režija jako je svedena, pokazuje samo ono što je ključno za radnju, a u završnici registrira čime je rezultirao njihov boravak, ogoljelim zidovima kuće u kojoj nema ni namještaja ni ukrasnih figurica.
Sve bi to bilo dramski inertno da nije scene u kojoj Nikola ne pokaže Saši što zapravo misli o njoj. Morat ćete pogledati film da shvatite na što asociram, ali to zbilja nije za opisivanje u medijima. Da nema toga, "Dobra djeca" bi se utopila u poplavu mikro budžetnih ostvarenja koja u zadnje vrijeme prijete ugušiti hrvatsku kinematografiju.
Komentari
0