Gimnazijalka se zaljubila u nastavnicu i koristi se spletkama kako bi joj se približila. Film koji je pobijedio u Berlinu

Prizori na dan otvaranja 75. berlinskog festivala izgledali su kao prizori iz neke bivše, prošle ere. Na dan kad su se uzvanici trebali prošetati crvenim tepihom u Berlinu je počela prava, starinska mećava. Zbog svog datuma i mjesta održavanja Berlinale je i u prošlosti pamtio snjegove. No klima se i u Njemačkoj mijenja, pa Berlinski festival pravi snijeg nije doživio dobrih petnaestak godina. Ipak - ove je godine napadao, i to baš te večeri otvaranja, te gustim zapusima zasuo smokinge, haljine i večernji dress code filmske, društvene i političke elite.

Drukčiji od prethodnih

Sedamdeset i peti berlinski festival nije samo zbog snijega bio drukčiji od prethodnih. Prvi put u novijoj povijesti festival se zbivao točno u vrijeme predizborne kampanje za njemačke parlamentarne izbore. Plakatna mjesta po gradu koja obično pokrivaju plakati iz filmova ovaj su put prekrivali plakati Christiana Kurza, Olafa Scholza, Sare Wagenknecht i drugih kandidata koji se natječu za kancelarsko mjesto. I na samom festivalu kao da je film bio u drugom planu. Aktualna politička zbivanja i krah Zapada koji nam se runi pred očima kao da su pojeli svaku važnost filma. U bavarskim pivnicama i veganskim zalogajnicama oko Potsdamer Platza razgovaralo se mahom o politici, mahom sa zabrinutom sumornošću. Čitav festival i svi filmovi na njemu načas su se činili kao otočići nekog bivšeg svijeta koji je osuđen na zalazak. Filmovi nastali uz europske fondove, financirani kroz prepletenu mrežu koprodukcija, filmovi koji su djeca multikulturalnosti i kroz koje ta multikulturalnost progovara, filmovi e/imigranata o e/imigrantima, filmovi puni dobrodušne političke korektnosti koje gleda jednako tako dobrodušna, politički-korektna publika: sve je to izgledalo kao relikt nekog bivšeg svijeta koji upravo čeka da ga proguta neumitna poplava.

Sve je - ukratko - u Berlinu bilo pod debelom sjenom sumorne, neizvjesne politike. Te politike nije bilo samo na jednom mjestu: na kino ekranu. Jer, program 75. Berlinalea bio je (atipično za povijest ovog festivala) posve apolitičan.

Ovogodišnji, 75. Berlinale bio je prvo izdanje festivala pod ravnanjem nove selektorice Tricie Tuttle, Amerikanke iz Sjeverne Karoline koja je kuratorski i selektorski staž ispekla u Londonu i engleski govori s izrazitim britanskim akcentom. Njemačke kulturne vlasti dovele su Tuttle s nakanom da prikopča ponovo Berlin za anglosaksonsku filmsku industriju, podigne vidljivost i zvjezdani potencijal festivala, ali i prekine krizu programiranja festivala koja se provlačila tijekom mandata dvojice njenih prethodnika, Dietera Kӧsslicka i Carla Chatriana. Pritom je pred Tuttle bio još jedan, neizgovoreni vrući krumpir, a to je odnos festivala prema političkom izjašnjavanju autora. Jer, Berlinale voli i uvijek je volio imati filmove i filmaše iz trećeg svijeta. Istodobno, Berlin i Njemačka s nelagodom su dočekivali njihove u pravilu propalestinske stavove i kritiku izraelskog ekspanzionizma. Za Njemačku - opterećenu hipotekom Holokausta - svako je izjašnjavanje protiv Izraela "big no" i pobuđuje ozbiljno komešanje. Berlin je tako stekao status festivala koji ušutkava svoje autore.

Kako je taj problem riješila selektorica Tuttle? Pa, riješila ga je tako što je napravila program koji je zapravo bio iznenađujuće apolitičan. U trenutku kad Europa vrije od političke uznemirenosti na Berlinaleu smo gledali program prepun larpurlartizma, magije i fantazije, metafilmski i intertekstualnih poigravanja, stilskih pastiša i citatnih posveta. Filmova koji su se i na koji način ticali politike bilo je jako malo, a u glavnom programu tek nekoliko.

Iz komunističkog bloka

Za festival poput Berlina to je novost. Jer, Berlinale je bio festival u kojem su film i politika bili isprepleteni. Još koncem šezdesetih, Želimir Žilnik je u Berlinu pobijedio sa svojim "Ranim radovima" kao filmskim izrazom šezdesetosmaškog, praksisovskog neortodoksnog marksizma. U doba hladnoratovski podijeljenog Berlina na festivalu su pobjeđivali filmovi iz komunističkog bloka autora poput Skolimowskog, Menzela, Lare Šepitko, Marte Meszaros. Krajem osamdesetih, Berlin je bio taj koji je otkrio kinematografiju Kine koja se budi. U 2010-ima nagrade su dobivali iranski opozicijski ili čak utamničeni filmaši poput Asgara Farhadija, Jafara Panahija i Mohammada Rasoulofa. Identitet festivala činili su desetljećima pobjednički filmovi sa snažnom političkom poantom kao "Bloody Sunday" Paula Greengrassa, "U ime oca" Jima Sheridana, "Grbavica" Jasmine Žbanić ili "Fuocoammare" Gianfranca Rosija. Neobično je stoga bilo gledati taj i takav Berlinale kako pluta u larpurlartističkoj apolitičnosti, asaniran od bilo čega što bi moglo izazvati ljutnju ili razmimoilaženje.

Program festivala bio je nešto bolji nego što je bio posljednjih godina, ali ipak ne izuzetan. Ponovila se - također - jedna od tipičnih boljki Berlina, a to je da se zaista dobri filmovi katkad češće nađu u obilju popratnih programa no u onom glavnom, natjecateljskom.

U filmu "Ultimo azul" (Posljednji azur) redatelja Gabriela Mascara, brazilski režiser osmislio je političku distopiju o svijetu budućnosti u kojem starce kad navrše 75. godinu odvode u kolektivnu državnu Koloniju da tamo istrunu. Junakinja filma Tereza kani to izbjeći, pa kreće na putovanje rijekom u pratnji lažne časne sestre, prevarantice koja prodaje CR-romove Biblije. Brazilski film spada u onu vrstu filmova s kojima ne možete pogriješiti: topli crowdpleaser s prstohvatom politike i puno egzotike.

Pažnju je izazvao, kasnije je i nagrađen, i film "Snovi" Dana Johana Haugeruda, autora kojeg hrvatska publika poznaje zahvaljujući ZFF-u koji mu je igrao dva filma. Haugerud je bivši prozni pisac koji se režije latio kasno - prvi je dugi film snimio u 48. godini - da bi iskočio 2019. s izvanrednom mozaičkom dramom "Pazite na djecu" koju je ZFF igrao. Ove jeseni ZFF je igrao i njegov film "Ljubav", prvi dio trilogije kojoj je "Snovi" drugi dio. "Snovi" pripovijedaju o gimnazijalki Johanni (Ana Øverbje), inteligentnoj i senzibilnoj curi koja se zatreska u vlastitu nastavnicu francuskog i nastoji joj se smicalicama približiti, te joj ući u intimni život. Pritom o vlastitoj zaljubljenosti piše intimne zapise. Stvar se zakuha kad te zapise da na čitanje baki, staroj šezdeset-osmašici i ne najuspješnijoj pjesnikinji. Prva je reakcija obitelji da učiteljicu tuže za zlostavljanje. Druga - da curine zapise objave i pretvore je u literata. Cijelu tu buru u čaši vode Haugerud pripovijeda s finom dozom humora, pronicljivo secirajući generacijske i klasne mentalitete.

Kao nenametljivo dobar iskočio je i film "Ari" Francuskinje Léonor Serraille. Naslovni junak filma je mladi pripravnik-učitelj (Andranic Manet) koji tijekom prakse prolazi kroz živu muku jer je za svoj budući posao apsolutni antitalent: govori tiho, plah je, nema autoritet, zatrpava djecu podacima. Nakon što utekne iz škole, Ari luta od vrata do vrata, posjećuje oca, stare prijatelje i bivše cure. Serraille ga prati kroz nizanje dugih, elaboriranih dijaloških scena koje podsjećaju (na dobar način) na Erica Rohmera. Iz filma nam se ocrtava nešto poput kolektivnog portreta generacije "big quita": naraštaja mladih koji ne nalaze smisao ni u radu ni u obitelji, žive od danas od sutra i smatraju da je vezivanje uz osobu ili radno mjesto zapravo odricanje od autentičnog života.

Erotski triler

S dosta je pohvala dočekan i erotski triler "Dreams" meksičkog redatelja Michela Franca. Junak filma je mladi meksički baletan (Isaac Hernandez) koji se uplete u ljubavnu vezu s nešto starijom Amerikankom Jennifer (Jessica Chastain), bogatašicom koja preko obiteljske fondacije financira njegovu trupu. Mladi plesač toliko je lud za Jennifer da se plati ilegalni transport i krišom emigrira u SAD. Par nastavi erotsku vezu u San Franciscu. Između njih pršti od žudnje. Ali, u San Franciscu mogu biti samo tajni ljubavnici, jer se Jennifer ustručava da ih vide zajedno, a njena obitelj postaje sumnjičava. Jednog dana mladog plesača "migra" izvede iz kazališta i deportira natrag u Meksiko. Jennifer ga posjeti u Meksiku i prizna mu nevoljko da ga je prijavila ona: želi ga, a dok je god u SAD-u, ne mogu biti zajedno. Po putenosti i eksplicitnoj seksualnosti Francov film podsjeća na erotske trilere 90-ih. Istodobno, film kroz seks i intimu progovara o dinamici moći Juga i Sjevera, smeđih i bijelih. Kao i u trgovini, i u seksualnosti odluke donosi onaj tko je bogat i moćan, čak i onda kad se ne tiču samo njega, nego i onog drugog.

Kineski film "Živjeti na zemlji" redatelja Huo Menga nas vodi u ruralnu središnju Kinu ranih 90-ih, u doba kad se još ni u natruhama ne osjećaju efekti Dengovog socijal-kapitalizma. Kina tada i Kina danas kao da nisu ista zemlja. Tih ranih 90-ih ne samo da Kina ne gubi stanovništvo, nego je još politika jednog djeteta, pa partijski sekretari ženama provjeravaju mjesečnice i ginekološko stanje. Iako tu postoji nekakav partijski sekretar, selo još uvijek živi u produženom srednjem vijeku etnografskih rituala, patrijarhalnih normi i ugovorenih brakova. Sve se vrti oko žita i žetve koji su jedini izvor preživljavanja.

Kako to obično biva, u Berlinu su se neki od najboljih filmova mogli vidjeti u popratnim programima. Dva od takvih stigla su nam iz susjedstva. Film "Kaj ti je, deklica?" Slovenke Urške Djukić vrlo je zreli debi koji naviješta kako na post-YU scenu stiže ozbiljna nova redateljica. Debitantski je film i "Rasti nadolje" Mađara Balinta Sosa. Riječ je o crno-bijelom noiru koji bi se mogao opisati kao smjesa Michaela Hanekea i američkog hard-boiled krimića. Junak filma je otac udovac koji upozna sredovječnu ženu koja mu se sviđa. Kako je njegov sin vršnjak njene djece, odluče upriličiti zajednički rođendan u obiteljskoj vili junakove nove drage. Tijekom razuzdane igre kćer domaćice fešte padne u bazen i razbije glavu. Junak vjeruje da je je gurnuo njegov sin, dječak koji je inače imao problema s izljevima agresije. Kako ne želi izgubiti novu ljubav i ugroziti sinovu budućnost, junak sina instruira da laže i niječe. To ga odvodi u sve zagušljivije moralne dvojbe, dok se film ne zaokruži izvrsnim obratom. "Rasti nadolje" je-ukratko - baš ona vrsta malog, pametnog i neskupog žanrovskog filma kakve bismo koji put željeli dočekati i u Hrvatskoj.