FOTO, VIDEO: 'CRNO-BIJELI SVIJET' Sjajan prikaz živopisnog svijeta 80-ih

Za Prljavo kazalište prvi put sam čuo u jesen 1978. kad sam prelistao tjednik Polet i pročitao naslov “Punk u HNK”. Nije mi to izgledalo loše, dečki se tako zovu, a fotograf Siniša Knaflec ih je snimio u predvorju našeg najvažnijeg nacionalnog kazališta. Zgodna kulturna diverzija, nema što. Naredne godine objavili su i prvi album koji mi se činio odličan zato što je bio sirov i neispeglan, buntovnički, s nekoliko stvari koje sam usrdno preslušavao, a bila je tu i prava mala revolucija, pjesma “Neki dječaci” koja se prvi put u povijesti hrvatske estrade bavila gay temom.

Albumu su zalijepili etiketu šunda, što znači da je dio prihoda od prodaje pripao državi, mediji su to jedva dočekali i Prljavci su tako postali celebrity. 1980. izdali su drugi album “Crno-bijeli svijet” koji mi se manje sviđao iako je bio puno bolje produciran, vođa grupe Jasenko Houra baš se zapalio za ska zvuk (uostalom, kao i šef Bijelog dugmeta Goran Bregović), a imao je sluha i za puls publike, jer se ploča prodavala neusporedivo bolje od prethodne, ako se ne varam, planulo je stotinjak tisuća primjeraka.

Houra treba biti sretan

Retroaktivno, naslovna pjesma je prilično zanimljiva, uvodni tekst tadašnjeg pjevača Davorina Bogovića bio je: “Ja sam taj i taj, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet”. Ska glazbenici su preferirali crno-bijele kombinacije, kako kod njih, tako je to i kod nas imalo izvjesne političke konotacije, ali ne tako eksplicitne. Jesmo li živjeli u crno-bijelom svijetu? Možda, samo ga baš nismo takvim i percipirali.

Vrlo je lukav potez da se serija o tom razdoblju nazove upravo po toj pjesmi, jer je time zadržana i dvoznačnost koju ima Hourina skladba. On, inače, može biti itekako zadovoljan, jer već ima jedan dokumentarni film naslovljen po njegovoj pjesmi, “Sretno dijete” Igora Mirkovića, a sada i ovu seriju koja na HTV-u kreće s emitiranjem 2. ožujka. Mirković je koscenarist i jedan od redatelja serije, on je već u “Sretnom djetetu” elaborirao kako ga je novi val - kojem je pripadalo i Prljavo kazalište - privukao kao 14-godišnjaka, znači imao je poziciju fanatičnog poklonika, no njegov glavni redatelj i scenarist Goran Kulenović tada je bio klinac, imao je sedam-osam godina i nije slušao punk od jutra do mraka.

Autentične ličnosti

Ne znam je li to glavni razlog, ali možda baš zbog toga scenarij i režija imaju distancu prema tom razdoblju koja mi se sviđa. Štošta toga je utrpano u prvih pet jednosatnih epizoda koje sam odgledao (ima ih ukupno 12), povijest i politika (radnja počinje 1980., neposredno prije smrti Josipa Broza Tita), socijalna situacija (nestašica goriva zbog koje se moralo voziti par-nepar, ovisno koji ste imali broj registracije), gnjavatorsko služenje vojnog roka u JNA, kulturna scena (hvala bogu, glavni junak je novinar konkurentskog Studentskog lista a ne Poleta) te još koješta.

Uz fiktivne likove pojavljuju se i autentične ličnosti koje pak igraju glumci (spomenuti Bregović, fotograf Mio Vesović, Darko Rundek, Srđan Gojković Gile i dr.), a najbolji štos napravljen je u petoj epizodi u kojoj Slađanu Milošević vrlo uvjerljivo “skida” Beograđanka Jelena Gavrilović, da bi se u završnici pojavila i sama pjevačica, koja danas izgleda još ekstravagantnije negoli u ono doba.

Spomenute su i velike afere toga razdoblja, poput kratkotrajne zabrane Poleta zbog naslovnice s razgolićenim golmanom Milanom Šarovićem, međutim, velika je vrlina što tu nema ideologiziranja, to je u osnovi vrlo zabavna dramska serija u kojoj je puno toga prepušteno gledatelju na prosudbu. Zbivanja se zbilja ne razvlače, jer nije lako izložiti četiri-pet narativnih linija usredotočenih oko dviju obitelji, razvedenih supružnika Ksenije ( Jelena Miholjević) i Jure ( Sreten Mokrović) koji sada imaju nove životne partnere, te njihovih sinova Voljena ( Filip Riđički) i Žaca ( Karlo Maloča). Likova je jako puno, što doprinosi živopisnosti serije čija jedna epizoda protekne uistinu brzo.

11 milijuna kuna

Ugođaji se također neprestano mijenjaju, ima i humora, romantike, uzbuđenja pa i deskripcije razdoblja koja je sama po sebi zanimljiva. Period se čini dobro istraženim: ako vam se učini da nešto nije bilo onako kako se u seriji navodi, možda je bolje da provjerite vlastitu memoriju.

Produkcija je vrlo ambiciozna, 11 milijuna kuna koliko je HRT koštao taj pothvat uistinu se vidi na ekranu (izvršni producent je Inter film), lokacija ima dosta, a jedna je epizoda snimljena u Beogradu, i to u Studentskom kulturnom centru, jednoj od ključnih pozornica novog vala.

Pogledajte fotogaleriju sa svečane premijere

Redatelji su obavili prvorazredni posao s glumcima, mladi Riđički stasa u modernog “leading mana” kakav očajnički treba hrvatskoj kinematografiji, izvrsni su i Sreten Mokrović (s perikom) i Anica Dobra kao njegova nova supruga, Beograđanka Jagoda, no izdvajanje zapravo nije fair, jer su svi dobro uigrani. Paradoksalno je da smo još ne tako davno upozoravali na smrt domaćeg dramskog programa, a onda je napravljena serija “Počivali u miru”, zatim film “Broj 55” u produkciji HRT-a, da bi sada stigao “Crno-bijeli svijet”: ovako visoku razinu dugo ne pamtimo.