'REZULTAT IGRE'

FOTO: TAJNA VELIKOG HRVATSKOG PRODUCENTA Prije nego što se proslavio, s kultnim redateljem radio je na porniću koji se snimao u Hrvatskoj...

 

Početkom sedamdesetih Branko Lustig već je bio netko bez koga se ne može kada su se snimale koprodukcije. Tada već vrlo iskusan kad su u pitanju skupi filmovi (radio je na “Kozari” Veljka Bulajića, prvom partizanskom spektaklu u jugoslavenskoj kinematografiji), a bio je i menadžer lokacija kada se kod nas snimala ekranizacija poznatog mjuzikla “Guslač na krovu” (1971.) u režiji Normana Jewisona (njegov triler “U vrelini noći” sa Sidneyjem Poitierom i Rodom Steigerom početkom 1968. nagrađen je Oscarom): možda bi na tom projektu dobio i neku zvučniju titulu, no Jadran film je bio samo davatelj usluga a ne koproducent.

Prvi američki projekti na kojima je Jadran film bio regularni koproducent, a Lustig je obavljao posao menadžera produkcije (što je već od sredine pedesetih bio na mnogim domaćim i nekim njemačkim filmovima), bila su dva ostvarenja Radleyja Metzgera, poznatog i po pseudonimu Henry Paris. Redatelj je tih godina uživao u Americi vrlo visoku reputaciju zahvaljujući svojim erotskim filmovima, “Kvartet sladokusaca” Andy Warhol je nazvao “nečuveno golicavim remek-djelom”, a lezbijska melodrama “Therese i Isabelle” imala je poklonike i među zahtjevnim gledateljima.

Radley Metzger and Essy Persson.
15 September 1967, Image: 195265260, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Topfoto
Profimedia, Topfoto
Radley Metzger i Essy Persson (1967.)

Neosporno, itekako zanimljiva ličnost. Rođen je 1928. u Bronxu, apsolvirao je dramske umjetnosti na njujorškom gradskom koledžu, prva filmska iskustva stekao u medijskom odjelu američke vojske za vrijeme Korejskog rata, postao montažer i specijalizirao se za izradu kino najava umjetničkih filmova kao što su “Avantura” i “Jules i Jim”. Ingmar Bergman osobno mu je komplimentirao na najavi njegova filma “Kao u ogledalu”: zaista nije bilo lako mamiti gledatelje na mračnu švedsku dramu. S kolegicom Avom Leighton osnovao je malu kompaniju Audubon Films, isprva su se bavili samo distribucijom filmova, no kad su zaradili malo bogatstvo na danskom hitu “Ja, žena”, procijenili su kako je najbolje da se i sami upuste u taj posao.

Evita Peron u HNK

Dok je snimao u Njemačkoj “Carmen, Baby”, osuvremenjenu verziju Mériméeove “Carmen”, Mezger je doznao da je još jeftinije raditi u Jugoslaviji pa je tamo film i završio. Tko zna je li istinita njegova anegdota o traženju zgodnih statistica u Piranu, no tvrdi kako su djevojke dolazile na audiciju u velikim vremenskim razmacima, tek je poslije shvatio da su imale samo jednu lijepu haljinu i svaka mu se u njoj htjela predstaviti. Nakon dobrog iskustva u Sloveniji došao je red i na Hrvatsku, gdje je odlučio realizirati film “Mala majka” inspiriran životom Evite Peron: preporučili su mu najjaču hrvatsku filmsku kuću Jadran film i tako je upoznao Branka Lustiga. Nakon što su neko vrijeme radili zajedno, Metzger je bio fasciniran: poslije je u jednom intervjuu tvrdio da je Lustig najkreativnija ličnost s kojom je dotad radio, doznao je da je kao dječak preživio Auschwitz i Bergen-Belsen te bio još više impresioniran. Glavnu ulogu tumačila je 26-godišnja Christiane Krüger, kći njemačke filmske zvijezde Hardyja Krügera, kojoj nije bilo teško razodjenuti se, a takvih je scena bilo dosta jer je junakinja “preko brojnih kreveta” postala predsjednica države. Da se izbjegnu sudski sporovi, Evita je preimenovana u Marinu Pinares, no Lustig tvrdi da je redatelj napravio film prema narudžbi Argentine: kada ga je završio, navodno im je prodao sve kopije. Možda ne baš sve, jer je film bio u regularnoj distribuciji u Americi i Njemačkoj, a dosta ga se tražilo na video tržištu.

Lustig je upravo tada kupio svoj današnji stan u Bogovićevoj ulici i Metzger mu je galantno namjestio jednu od soba. Istina, poslije ga je zamolio da je iskoriste kao filmsku kulisu. Atentat na junakinju odigrao se u Hrvatskom narodnom kazalištu, Lustig je našao još mnogo efektnih lokacija, a u filmu je u manjim ulogama nastupilo i mnogo naših glumaca, od Vide Jerman i Ivice Pajera do Relje Bašića i Hermine Pipinić.

Prije “Male majke”, koja je premijerno prikazana početkom siječnja u New Yorku, Metzger je htio ekranizirati off-broadwayski komad Jerryja Douglasa “Rezultat igre” (kako bismo mogli prevesti izvorni naslov “Score”), međutim autor tada nije bio zainteresiran, jer se njegov tekst dosta tražio na pozornicama, kako Istočne tako i Zapadne obale. U međuvremenu je potražnja jenjala i Douglas više nije imao ništa protiv filmske adaptacije, čak je sam napisao i scenarij. Produkcijski gledano, bio je to jednostavan projekt, uključivao je samo pet glumaca, a odigravao se u dva-tri prostora. I njega je Metzger odlučio realizirati u Hrvatskoj, uvijek je inzistirao na stranim lokacijama jer je znao da je to šminkerski. Erotska drama u nekom neuglednom gradiću na američkom Srednjem zapadu? Tko će to, zaboga, gledati?!

Snimanje u Uvali Scott

Lustig mu je odmah sugerirao popularnu turističku destinaciju Uvalu Scott, a dodatne eksterijere su snimili u Bakru. Redatelj je bio zadovoljan time što je dobio drugog najboljeg direktora fotografije u Jugoslaviji (prvi je valjda bio nedostižni Tomislav Pinter), tako su mu, naime, predstavili Franu Vodopivca, u čijoj su bogatoj filmografiji “Događaj” Vatroslava Mimice i “Kad čuješ zvona” Antuna Vrdoljaka. On je Metzgeru napravio zaista sjajnu fotografiju, jarkih boja, s puno korištenja filtera i odraznih površina (ogledala, stakleni stolovi i sl.) te igri svjetla i sjene, pa je šteta što mu se nisu odužili ispravnim potpisom: na uvodnoj špici, Franu su prekrstili u Franju.

Snimanje u Uvali Scott isprva je teklo idilično, sve dok ekipa nije shvatila da na kuću koju su zakupili pravo polaže utjecajni političar te kako se taj baš tada spremio doći na ljetovanje. Redatelja su uvjerili da tu ništa ne pomaže, ni mito ni korupcija, pa su kasnije iznajmili drugu kuću, a zatim i treću. Plan snimanja od četiri tjedna rastegnuo se na punih devet, no u zemlji u kojoj su troškovi razmjerno niski to se moglo otrpjeti. Pritom Metzger smatra da je mijenjanje lokacija pomoglo filmu, kuća u kojoj se odigravala glavnina radnje odjednom je izgledala mnogo veća, a kako je on bio vrstan montažer, pazio je na to da se ne primijeti da su scene sastavljene iz različitih dijelova.

“Rezultat igre” svakako je najneobičnija koprodukcija snimljena u Jugoslaviji (jedino joj može konkurirati erotska povijesna drama “Privatni poroci, vrline javne”, koju će Miklós Jancsó uskoro realizirati u Hrvatskoj, također uz pomoć Jadran filma). Nije provokativna toliko priča koliko situacije. Glavna junakinja Elvira (Claire Wilbur jedina je nastupila u izvornoj predstavi na off-broadwayskim pozornicama) natječe se sa svojim suprugom, fotografom Jackom (Gerald Grant), tko će više poena zabilježiti u zadacima koje postave jedno drugom: dakako, u pitanju su erotska osvajanja susjeda, znanaca, ali i slučajnih prolaznika. Nedaleko od njih žive Betsy (Lynn Lowry) i Eddie (Casey Donovan), naizgled običan mladi par s nezadovoljavajućim seksualnim životom: dok bi ona htjela malo jutarnjeg maženja, on radije masturbira u kupaonici. Kad ih Elvira i Jack pozovu u goste, plan je naizgled jednostavan, ali možda ne baš lako ostvariv: ona mora zavesti Betsy, a on Eddieja. Ispostavi se da to i nije tako komplicirano, jer “nevinašca” priželjkuju upravo ono što im njihovi domaćini spremaju: dok Jack polako slama Eddiejev otpor u prizemlju, Elvira se provodi s Betsy na katu.

Seks i droga

Scene eksplicitnog seksa odigravaju se samo među muškarcima, Gerald Grant, naime, obavlja fellatio Caseyju Donovanu pred kamerama, spolovila su u erekciji i nema nikakve dvojbe da to nije simuliranje. Seks među glumicama nešto je sputaniji, pokazuje se samo jedna vagina (pitanje čija?), ali nema raspusnosti kao u tipičnim pornićima koji uključuju lezbijske scene. Vjerojatno je to stoga što su oba glumca imala iskustva u erotskim gay filmovima, a glumice su stigle s potpuno drugog terena: Claire Wilbur ima ozbiljno kazališno zaleđe, a Lynn Lowry je ubrzo potom nastupila u akciću Jonathana Kaplana “Osveta Toma Huntera” s Peterom Fondom kao partnerom i odbila Metzgerov poziv da ponovno surađuju, ali u tvrdom porniću. Nimalo slučajno, obojicu muškaraca pokosila je epidemija AIDS-a tijekom 80-ih, Wilburica je dvije godine kasnije bila jedna od producentica Oscarom nagrađenog kratkog dokumentarca “Kraj igre” i umrla 2004. u sedamdesetoj od raka pluća, a Lynn Lowry i danas nastupa.

Nevjerojatno je da je takav film tada snim­ljen u Hrvatskoj iz dva razloga: kod nas su homoseksualni odnosi tada predstavljali krivično djelo i dekriminalizirani su tek 1977. (film je sniman tijekom ljeta 1973.). Da je ekipi policija upala na snimanje, tko zna što bi bilo. Lustig se ionako nije petljao u ono što se odigrava pred kamerama, a Vodopivec je predano slijedio upute redatelja. Metzger - koji nije gay - objasnio je da je scene seksa među muškarcima snimio kako bi rasteretio sve one koji su to jednom ili dvaput probali i poslije imali grižnju savjesti, breme kojeg se nisu mogli otarasiti. Prema njegovom mišljenju, to nije smak svijeta; ako ste shvatili da vam muški seks ne odgovara, probajte heteroseksualnu varijantu. Drugo, u filmu se neprestano konzumira marihuana, a u jednom dijelu i kokain. I jedno i drugo je prema našem zakonu tada bilo kažnjivo, a i danas je. Bit će da nitko nije čitao scenarije koprodukcija, pogotovo ne ovako skromnih budžeta, a i tko zna što je pisalo u predlošku na temelju kojega je odobreno snimanje. Uostalom, sam Metzger je poslije napravio “meku” i “tvrdu” verziju svoga filma, a ona prva je takva da bi se danas mogla prikazati na televiziji.

Kralj pornića

Metzger je poprilično bio razočaran odjekom svoga filma, no što je drugo očekivao. Prva scena seksa (simuliranog) odigra se nakon 20 i nešto minuta, a paralelna montaža homoseksualnog i lezbijskog seksa počne tek u zadnjoj trećini filma. I sam je redatelj shvatio da je pogriješio jer se nakon uspjeha “Dubokog grla” iz 1972. sve promijenilo. Njegova rafiniranost nije više privlačila publiku, jer filmovi nisu sadržavali prave scene seksa. Shvatio je to vrlo brzo i 1974. snimio svoj prvi tvrdi pornić, “Privatna popodneva Pamele Mann”, koji je vrlo dobro primljen, a zahvaljujući filmu “Otvaranje Misty Beethoven” iz 1976. povratio je titulu kralja pornića, sada pod pseudonimom Henry Paris. Jednom je priznao da ga je uzeo iz straha da mu policija ne bi upala na snimanje ili ga sudski gonila kad završi film.

Branko Lustig je poslije posjetio Metzgera u New Yorku, domaćin ga je odveo na noćne konjske utrke i ugostio u legendarnom Friars Clubu, otvorenom samo za članove (uglavnom komičare), no putovi im se više nisu spajali. Lustig je kao producent dobio dva Oscara, za “Schindlerovu listu” i “Gladijatora”, pobrao je i Emmy za “Narko ratove: Priču o Camareni”, a Metzger je prestao režirati sredinom osamdesetih, no mudro je napravio to što je kompanija Audubon Films zadržala sva prava na njegove filmove: zato si je i mogao priuštiti vrlo udobnu starost na Manhattanu. Godine 2014. napravili su mu retrospektivu u njujorškom Lincoln centru i sve projekcije bile su dupkom pune. Umro je ove godine, 31. ožujka, imao je 88 godina, a ugledni New York Times posvetio je njegovoj karijeri veliki članak, dok magazini Variety i Hollywood reporter nisu to ni spomenuli. Tako je bilo i za života: obožavala ga je elita, a za srednjostrujaške magazine on je bio obični pornograf.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 23:36