Maspalomas je geografski naziv za sprud na najjužnijoj punti Velikog kanarskog otoka. Riječ je o spletu pustih pješčanih dina na kojima su se oduvijek gnijezdile ptice. A onda je 1961. tu sagrađen resort. Taj je resort od devedesetih postao najveće europsko LGBT odmaralište, raj vječnog ljeta za seksualne manjine.
Toponim Maspalomas nalazi se u naslovu španjolskog filma prikazanog u programu ovotjednog Festivala mediteranskog filma u Splitu. Film baskijskog autorskog dvojca Aitor Arregi i Jose Mari Goenaga zbiva se u Maspalomasu usred raskalašene partijanerske sezone. Junak filma je Vicente (Ramón Soroiz), koji u Maspalomasu radi što i svi ostali: sunča se, pije, drogira i promiskuitetno traži partnere. Razlika? Pa, ta što Vicente ima 73 godine. I što će tijekom kokainskog seksa dobiti moždani udar. Vicente je gej, star i samac. Stoga padne na brigu sad već sredovječnoj kćeri koju je ostavio kad se u četrdesetim godinama konačno izautao i napustio obitelj. Kći koja ga jedva poznaje dovodi ga u Baskiju i radi jedino što može: smješta ga u starački dom. Vicente se tu fizički oporavi, ali čovjeku koji je do jučer orgijao uz kokain teško se naviknuti na provod uz tombolu i zajednički TV.
Posljednjih godina snima se puno LGBT filmova, no oni se (uz rijetke iznimke poput filmova Ire Sachsa) bave mladima, autanjem, seksualnom samospoznajom. Čovjek bi sudeći prema filmovima rekao da gejevi nikad ne stare. Arregi i Goenaga bave se upravo LGBT trećom dobi, no bave se i temom starosti plejboja, neovisno koje spolne orijentacije. Dvojac baskijskih redatelja tim se pitanjem bavi suptilno i vješto, fino balansirajući obiteljsku dramu i komediju, prikazujući svaki lik s razumijevanjem i bez osuđivanja. Jak im je adut u tome i glumac Soroiz koji u filmu glumi na dva jezika (baskijskom i kastiljskom), a kao da glumi i dva različita lika: "starog" Vicentea koji nastoji karikaturalno produžiti mladost, te "novog" koji se prinuđen pomiriti sa svojom životnom dobi, zdravstvenim stanjem i kišnim baskijskim zavičajem. "Maspalomas" je baš pametan, fini film.
U glavnom mediteranskom programu u nedjelju je prikazan i film "Dolina osmijeha" talijanskog debitanta Paola Strippolija, koji je u Splitu svoj film i predstavio. "Dolina osmijeha" na festival je stigla s venecijanske Mostre, a pripada nekoć učestaloj, a sad gotovo zamrloj žanrovskoj niši: talijanskom hororu.
Junak Strippolijeva filma je Sergio (Michele Riondino), nekoć prvak u judu koji je sad sredovječna ljudska ruina. Prihvaća posao nastavnika tjelesnog na zamjeni u malom planinskom gradiću u Furlaniji. Gradić Remis obilježen je strašnom nesrećom: u iskakanju lokalnog vlaka pred dvadesetak je godina poginulo 48 mještana, što je za malu sredinu udarac od kojeg se jedva oporavlja. Netom što stigne u Remis, Sergio počinje uočavati čudne stvari. Cijeli život sela vrti se oko Mattea (Giulio Feltri), njegova malodobnog učenika kojeg mještani drže kao malo vode na dlanu. Matteo je oslobođen tjelesnog, nikamo ne smije sam, cijelo mjesto nad njim pomno bdije. Glavni lik postupno shvaća da Matteo ima neobjašnjivu moć. Zagrljajem je u stanju ljudima skinuti čemer i tugu s grbače. Ali ta moć ima i svoje naličje: onima koje "iscjeljuje" Matteo je u stanju preuzeti i volju i pretvoriti ih u svoje avatare. Alpski gradić pretvorio se takoreći u ovisnički kult, a osjetljivi tinejdžer protiv svoje volje u mesiju.
Već se iz ovog opisa da vidjeti kako Strippolijev film ima puno sličnosti s antologijskom pripovijetkom "Oni koji odlaze iz Omelasa" (1973.) slavne autorice fantastike Ursule Le Guin. I kod Strippolija, kao kod Le Guin, spokoj i odsutnost boli zajednice ovise o žrtvi jednog maloljetnika koji mora "primiti" kolektivnu patnju. U osnovi leguinovskoj ideji Strippoli je pridodao efektan ambijent (furlansko alpsko selo) te je filozofsku fikciju američke književnice pretvorio u filmski horor. Možda i jedina primjedba ovom neobičnom i osebujnom filmu je što ne funkcionira najbolje kao horor: kao da se mladi talijanski redatelj bojao jače dozirati čisti žanrovski užitak plašenja i strave.
Tijekom vikenda na FMFS-u je prikazan je još jedan film vrijedan pažnje, "Yugo Florida" redatelja Vladimira Tagića, suautora istaknutih srpskih televizijskih serija "Sablja" i "Jutro će promeniti sve". Junak "Yugo Floride" je sredovječni filmaš (Andrija Kumanović iz "Senki nad Balkanom") koji na svoj jad nadniči u realityju. Dopadne mu da mora početi voditi brigu o teško bolesnom ocu, od kojeg se otuđio. Oca i sina veže naslovni motiv filma - stari, ružnjikavi Zastavin automobil koji se počeo proizvoditi koncem Jugoslavije. Tagićev se film, ukratko, uključuje u sad već poveći niz filmova autora srednje generacije koji seciraju odnos s generacijom roditelja. Sva ta pisma ocu i pisma ćaći reakcija su generacije sad već sredovječnih filmaša koji doživljavaju da su njihovi roditelji živjeli u svijetu boljem od njihovog, taj svijet upropastili, a njima ostavili ruševine i nered.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....