OBRANA SLAVNOG REDATELJA

FILMSKI KRITIČAR JUTARNJEG PROČITAO JE AUTOBIOGRAFIJU WOODYJA ALLENA Za sve je kriva Mia Farrow. U ovoj sam knjizi opisao sve što mi je ta žena radila

 Collection Christophel via AFP
Sebe smatra nesavršenim umjetnikom koji nije napravio nijedno remek-djelo. Kad bi mu dopustili, rado bi napravio novu verziju većine svojih slavnih ostvarenja

Prije no što je nastupila u njegovim filmovima “Seksi komedija jedne ljetne noći” (1982.) i “Zelig” (1983.), Woody Allen nije poznavao Miju Farrow. Samo je čuo za nju, što nije bio problem jer je bila medijska zvijezda, nominirana za Oscara za “Rosemarynu bebu”, udana i razvedena od Franka Sinatre i dirigenta i skladatelja Andréa Previna. Odjednom je dobio njezino pokloničko pismo u kojem je hvalila njegove filmove, žalila što nije nastupila ni u jednom od njih i završila rečenicom:

“Vrlo jednostavno, volim vas”. On joj se ljubazno zahvalio, dakako, pismom i već gotovo zaboravio na tu zgodu, kad ih je sudbina spojila na nekoj zabavi. Bio je očaran njezinom ljepotom, inteligencijom, obrazovanjem, malo ga je podsjećala na njegovu drugu suprugu Louise Lasser (razveli su se 1970.), ali je zaboravio na oprez (“crvene zastave”, kako on to naziva).

Mia je, recimo, u braku s Previnom rodila troje djece i usvojila još četvero. Zašto? Tvrdila je da je stvorena da bude majka, što je njemu bio dovoljan argument. On je tada bio u vezi s Jessicom Harper, koja je igrala u njegovom (slabo primljenom) filmu “Zvjezdane uspomene” (1980.), no kako je sve češće viđao Miju, Harperica se postupno izgubila iz njegova života.

Mučne seanse

Mia je počela glumiti u njegovim filmovima i to u gotovo svakom koji je snimio do 1992., ali nisu počeli živjeti zajedno. Stjecajem okolnosti, stanovali su na suprotnim stranama njujorškog Central Parka, on je dobio ključ njezina stana, ali se uvijek najavljivao budući da je tamo bilo pravo obdanište, dok je ona dolazila k njemu kad je htjela.

Uslijedile su nove “crvene zastave”, koje mu nisu bile nikakvo ozbiljno upozorenje. “Vjenčajmo se”, predložila je Mia, što njega baš nije oduševilo, jer mu dotadašnja dva braka (prvi je s Harlene Susan Rosen, dok se još probijao kao scenarist, i završio je razvodom 1962.) nisu baš ostala u ugodnom sjećanju.

Preferirao je veze koje ne završavaju mučnim seansama kod odvjetnika, a u najboljim odnosima ostao je s Diane Keaton, s kojom je “hodao” samo godinu dana, ali koja je ostala jedna od rijetkih žena kojima je u potpunosti vjerovao i glumila veće ili manje uloge u sedam njegovih filmova. Mia je prihvatila njegove argumente, ali je ubrzo uslijedila nova “crvena zastava”. “Htjela bih imati s tobom dijete”, rekla mu je za večerom, a on ju je upozorio da ih ionako već ima dovoljno. Ipak, pristao je, no koliko god su pokušavali, ona nikako da zatrudni. Naposljetku je, da se utješi, 1985. usvojila malu Dylan, koju je i Woody prihvatio kao da mu je vlastita kći.

Dok je još s Mijom bio u dobrim odnosima, nagovorio ju je da mu dopusti da legalno usvoji Dylan i Mosesa, što je ona prihvatila, da bi ga 1987. obavijestila da ipak čeka njihovo dijete. Rodio se dječak, Woody je predložio da ga nazovu Satchel, po svom baseball idolu Satchelu Paigeu, no Mia ga je poslije prozvala Ronan (imala je naviku da često mijenja imena djece koje je rodila ili posvojila).

Valjda iz smotanosti, a i zato što nije imao takvih iskustava (to mu je bio prvi sin), Woody nije postavljao problem zašto mu u rodilištu nisu dali formular kojim se potvrđuje njegovo očinstvo, zakonski, ispada da je imao samo majku. Kad su odnosi među njima dosegli usijanje, Mia je počela tvrditi da je Ronanov pravi otac njezin bivši suprug Frank Sinatra, s kojim se nikad nije prekinula viđati, međutim, pjevačeva kći Nancy Sinatra izjavila je da je to glupost, jer se njezin otac puno prije podvrgnuo vazektomiji.

Woody Allen je neko vrijeme uživao u iluziji da ima pravu obitelj, bio je jako blizak s Mosesom Farrowom, koga su Mia i André Previn usvojili iz Južne Koreje, učio ga pecati i zainteresirao za baseball, a brinuo se i za malu Dylan.

Svom biološkom sinu Ronanu nije mogao prići ni blizu, jer se Mia ponašala kao da je njezino vlasništvo, ali ga je zato zamolila da se pobrine za Soon-Yi, koju je s Previnom također usvojila iz Južne Koreje i koja je tada već imala 17 godina (točan datum rođenja se ne zna, ali liječnici su nagađali da je rođena 1970.). Mia njome nije bila nimalo zadovoljna, smatrala ju je glupom i lijenom, no Woody je vrlo brzo ustanovio, dok su zajedno odlazili na utakmice, da je cura vrlo inteligentna, ali da baš ne podnosi svoju usvojiteljicu. U domu časnih sestara u Seoulu imala je svoje društvo, a odlazak u Ameriku pokidao je sve te veze.

Druženje s Woodyjem preraslo je u nešto puno ozbiljnije, ona je sada već studirala i pričala svom intimusu kako ju je Mia neprestano zlostavljala (što je potvrdio i Moses Farrow, i sam često na meti glumičina gnjeva) i da je život u njezinoj kući znao biti pravi pakao. Po njima, ona je bila vrlo loša majka, kad bi nekoga posvojila, oduševljenje je trajalo vrlo kratko: dijete je za nju bilo poput igračke koje bi se brzo zasitila.

Problemi su počeli kad su Woody i Soon-Yi počeli ljubavnu vezu, krijući to koliko su god mogli, i u jednom trenutku odlučili njezinu erotičnost zabilježiti polaroid fotoaparatom. Dio fotografija nesmotreni redatelj držao je u mantilu, i to ne bogzna kako skrivene, tako da ih se lako dokopao tada još mali Ronan i pokazao majci. Ona se razbjesnila, udarila Soon-Yi telefonom, no to je bio tek početak. Woodyja su 1992. suočili s optužbom da je seksualno zlostavljao malu Dylan.

Dvije njujorške ustanove nadležne za zlostavljanje djece godinu dana kasnije procijenile su da tu nema osnova za sudski progon poznatog autora, ali mu je Mia otad zabranila da viđa legalno posvojenu Dylan. “Ti si meni ukrao moju kći, ja ću tebi tvoju” - kao da je poručila svom sada već bivšem partneru, koji je morao vratiti i ključeve njezina njujorškog stana.

Bio je to najveći društveni skandal te godine, ali su Woody i Soon-Yi bar shvatili da su stvoreni jedno za drugo. Ona se preselila k njemu, više se nisu krili, a 1997. su se potajno vjenčali u Veneciji i usvojili dvoje djece. Woody je jedino žalio što više nema kontakta s Dylan i nadao se da će se ona nekako otrgnuti iz okrilja svoje usvojene majke.

Nije se to dogodilo, premda je njezina dadilja Sandy Buluch potvrdila da je u vrijeme sudskog procesa djevojčica bila jako nesretna govoreći: “Mama me tjera da lažem”. Da se Allen malo bolje raspitao o Mijinom obiteljskom stablu, otkrio bi grozote, jer je tamo bilo svega, od samoubojstava i ubojstava do ludila, incesta i alkoholizma - bez obzira na to što su joj roditelji bili ugledni redatelj John Farrow i glumica Maureen O’Sullivan (Tarzanova Jane u prvim zvučnim filmovima o Čovjeku-majmunu). Ne samo to, od njezine usvojene djece jedno se predoziralo, a drugo je počinilo samoubojstvo.

Tavanska tajna

Woody Allen i Soo-Yi već su se ponadali da su mediji na njih zaboravili, no 2017. počeo je jačati ženski pokret u kojem je važnu ulogu imao Ronan Farrow (iako gay, uživao je u raskrinkavanju heteroseksualnih zlodjela producenta Harveyja Weinsteina): on i Mia nagovorili su Dylan da nastupi na televiziji i opiše kako ju je kao djevojčicu seksualno iskoristio posvojeni otac.

Opisala je to u detalje, rekla je da se to sve dogodilo na tavanu i da ju je “tata” fascinirao dječjom željeznicom koja je išla u krug i hipnotizirala je, što je on iskoristio da joj zavuče ruku u gaćice. Javnost je bila zgrožena, no Moses Farrow, koji je kad je odrastao često kontaktirao s Woodyjem, upozorio je na nelogičnost u njezinoj ispovijesti: to se nije moglo dogoditi na tavanu njegove pomajke, jer je taj bio pretrpan svakojakim koještarijama, pa su na njega rijetko odlazili, a nije bilo šanse da se tamo postavi mala željeznica.

Ipak, krenula je nova lavina prosvjeda protiv redatelja: iako je imao ugovor s Amazon Studijom, za koji je upravo završio film “Jedan kišni dan u New Yorku”, šefovi tog koncerna nisu uopće namjeravali prikazati film u američkim kinima, a neki glumci su demonstrativno odbili primiti honorare (istina, ne osobite, jer ih je pravi novac čekao tek nakon kino distribucije) i zarekli se da više nikad neće raditi s takvim redateljem.

Zašto su to napravili? Nova glumačka zvijezda Timothée Chalamet navodno je priznao Letty Anderson, mlađoj Allenovoj sestri koja je producirala mnoge njegove filmove, da se na to odlučio iz oportunizma, kako si ne bi ugrozio šanse za Oscara, jer je upravo tada bio nominiran za glavnu ulogu u “Skrivenoj ljubavi” Lucea Guadagnina. Kad su tražili od Elle Fanning da se i ona odrekne Alena, odbrusila je da se tada - kad se sve to dogodilo s Dylan - još nije ni rodila.

“Lov na vještice”

Allen je čitavo to razdoblje opisao kao novi “lov na vještice”, kakav je u Hollywoodu vladao na prijelazu četrdesetih u pedesete, kada su ne samo komunisti nego i ljevičarski simpatizeri završili na crnoj listi i ostali bez posla i koje je Lillian Hellman opisala u knjizi “Vrijeme hulja”.

Njegov je adut što mu je još uvijek preostala europska filmska scena, gdje ga i dalje iznimno cijene, a u Španjolskoj upravo završava svoj novi film “Rifkinov festival” s Christophom Waltzom, Ginom Gershon i Wallaceom Shawnom u glavnim ulogama. Uzgred, u Europi se donedavno - dok nije izbila epidemija koronavirusa - posve regularno prikazivao “Jedan kišni dan u New Yorku” i bio vrlo dobro posjećen. Allena su mnogi tu i javno podržali, poput Catherine Deneuve, Charlotte Rampling, Isabelle Huppert, Judea Lawa i Pedra Almodóvara, a navedeni su samo oni najistaknutiji.

Tako je Woody opisao svoj odnos s Mijom Farrow, isprva idiličan, kasnije izrazito mučan, u knjizi “Oko ničega” (Apropos of Nothing), koja se upravo pojavila u online knjižarama. Malo je nedostajalo pa da se to ne dogodi, naime, čim je čuo da Hachette namjerava objaviti tu knjigu, Ronan Farrow je pobjesnio jer je to i njegov izdavač.

Na Ronanove prijetnje isprva se nitko nije obazirao, no kad je 70 zaposlenika te kompanije najavilo štrajk, Hachette je odustao od izdavanja, pa je knjigu preuzeo Arcade Publishing. Mia Farrow se dosad nije oglasila, imala je dobre “trojanske konje” u Ronanu i Dylan Farrow, pa se sama nije morala izlagati. No kako na Amazonovom web portalu “Oko ničega” ima status bestselera, nešto će morati poduzeti.

Zanimljivo je da je sučeljavanje s obitelji Farrow, koje zaprema otprilike polovicu knjige, manje zanimljiv dio Allenove autobiografije. Štošta toga već je objavljeno u polemičkim člancima u protekla tri desetljeća i ne predstavlja osobitu novinu. No ono što uistinu intrigira to su odjeljci koji se bave manje poznatim aspektima autorove karijere. Zasigurno niste znali da je u srednjoj školi bio talentirani igrač baseballa i da ga njegovi vršnjaci pamte prvenstveno po tome a ne po njegovim kasnijim filmovima.

Odrastao je u skromnoj židovskoj obitelji u Brooklynu (“Dani radija” iz 1987. prilično precizno oslikavaju njegove mladenačke dane), prvo je naučio pisati a tek onda čitati, bio je lud za filmovima, osobito Paramountovima koji su oslikavali Manhattan kao raj na zemlji, pa je dosta neobično kako se nikad nije uspio ubaciti u neku regularnu holivudsku produkciju.

Radio mu je otkrio jazz glazbu, stripove je volio više od knjiga, a kako je od ranih tinejdžerskih dana bio lud za djevojkama, shvatio je da one cure koje mu se sviđaju preferiraju razgovore o velikim piscima. Nije bilo druge, počeo je čitati romane, isprva vrlo nevoljko, no postupno je shvatio da od toga ima neke koristi, ne samo u umijeću udvaranja nego i proširenju kulturnih horizonata.

Sjajno je igrao poker, tješio se da će ga to izvući u najvećim krizama (prijatelj mu je puno kasnije objasnio da je to čisti gubitak vremena), a znao je i gomilu mađioničarskih trikova. Nije imao pojma što će postati u životu, no kad je počeo prodavati svoje gegove novinama i postupno se probio na televiziju, shvatio je da nije potpuno izgubljeni slučaj. Nedostižni uzor bio mu je Bob Hope, shvatio je da je njegova genijalnost u karizmatičnoj ličnosti a ne u tekstovima koje mu dostavljaju katkad drugorazredni pisci, no nije mu se posrećilo da radi za njega.

Zapravo, nije se mogao požaliti, jer su svi holivudski profesionalci odmah shvatili da imaju posla s autentičnim talentom i uključivali ga u radionice i projekte u koje se nije baš bilo lako probiti. Od televizije do filma dijelio ga je samo korak, a unatoč tome što scenarije svojih prvih filmova - na primjer, “Što je nova, mačkice?” s Peterom O’Tooleom i Peterom Sellersom - smatra groznima, dosta lako je dobio svoj prvi redateljski projekt, komediju “Uzmi novac i bježi” (1969).

Bio je zapravo čudak. Kako sam priznaje, kad je čuo da su ubili J. F. Kennedyja, na sekundu je zurio u televizor, i zatim se vratio pisaćoj mašini i tekstu na kojem je upravo radio. Kad je “Annie Hall” početkom 1978. dobila Oscara - izvojevavši herojsku pobjedu nad “Ratovima zvijezda” Georgea Lucasa - jedva da ga je to posebno dirnulo. Ionako nije bio član Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti niti se udostojio doći na dodjelu nagrada. Po njemu, umjetnost ne treba nagrađivati, pa bez obzira je li riječ o Oscarima ili Nobelovoj nagradi.

No tu i tamo popustio bi sujeti, pa bi otišao u Europu pokupiti neko priznanje: tako je u španjolskom Oviedu, gdje su mu podigli kip, upoznao Arthura Millera i bio frapiran da takav velikan uopće želi razgovarati s njim. Nije Miller bio jedini, dok je snimao u Italiji, rekli su mu da ga na telefon zove Federico Fellini. Smatrao je to nekakvom šalom i uopće se nije javio, no kad se ispostavilo da Fellini zove s javne govornice, napravio je sve što može da se čuju drugo jutro, jer se nakon toga vraćao u Ameriku.

Katkad je znao biti i bezobrazan. Našao se u odabranom krugu umjetnika koje je primio francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz njega je bila i supruga Carla Bruni, i Allen ju je drsko zamolio da odigra manju ulogu u njegovom filmu “Ponoć u Parizu”. Pristala je i odradila angažman krajnje profesionalno.

Rupe u obrazovanju

Nije mario samo za ljepotice, dok su snimali komediju “Rimu, s ljubavlju” nije se mogao nadiviti komičarskom umijeću Roberta Benignija, uspoređivao ga je s Chaplinom, ali je podjednako cijenio i Aleca Baldwina, jednog od rijetkih suvremenih holivudskih zvijezda koje su mu dale bezrezervnu podršku u nedavnim nedaćama. Bizarno je da i danas koristi pisaću mašinu, nema pojma o kompjutorima i ne zna što je to word processor, a kanale na televizoru mora mu promijeniti Soon-Yi.

Sebe smatra nesavršenim umjetnikom koji nije napravio nijedno remek-djelo, čak i njegovim najboljim filmovima nešto nedostaje, a rupe u obrazovanju su mu upravo katastrofalne. Dobro, čitao je Kafku, jer su mu radovi kratki, s Henryjem Jamesom ima problema kao i sa sestrama Brontë, cijeni on njih, ali sve bi to mijenjao za jednu dobro napisanu televizijsku komediju.

Što misli o suvremenoj televiziji? Previše vulgarnosti, previše prostota. U neugodnom sjećanju ostao mu je film “Moćna Afrodita” (1995.) za koji je Mira Sorvino dobila Oscara, jer glavna junakinja neprestano psuje. Kad bi mu dozvolili, rado bi napravio novu verziju, ne samo tog nego i većine svojih slavnih ostvarenja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 02:33