FILMSKI FESTIVALI U PARALIZI Ni Cannesu ni drugima iz A lige online izdanje nije opcija

Ovih dana sportske rubrike intenzivno prate dvojbe oko održavanja ostatka sezone klupskih nogometnih natjecanja. Nikom nije jasno hoće li se natjecanja otkazati, igrati bez publike, ili premjestiti za jesen. U sličnim, ali još i težim dilemama u ovom su trenutku i - direkcije filmskih festivala.

Pandemija virusa zahvatile je Europu upravo u trenutku kad počinje najintenzivnija sezona filmskih festivala. Ta sezona počinje nizom festivala u ožujku i travnju, nastavlja se u svibnju Cannesom, potom Karlovym Varyma, da bi potom slijedili Sarajevo i Locarno te tris velikih rujanskih festivala: Venecija, Toronto, San Sebastian. To se podudara i s najintenzivnijim periodom (mahom ljetnih) festivala u Hrvatskoj, koji počinje Mediteranskim festivalom u Splitu, a završava u kolovozu Vukovarom. Proljetnim festivalima već je jasno da ne mogu spasiti termin. No, nije uopće izvjesno da će okupljanja više stotina ljudi biti moguća ni u srpnju ili kolovozu.

Otkazivanja i odgode

Manji dio festivala naprosto je otkazao ovogodišnje izdanje. Jedan od takvih je austrijski nacionalni festival Diagonale u Grazu, koji je još sredinom ožujka obznanio da se neće održati, jer bi novi termin bio logistički neizvediv. Dio festivala odgađa datum održavanja i ufa se u bolju epidemiološku sliku. To je u Hrvatskoj napravio ZagrebDox koji je otkazao svoje redovno izdanje u ožujku. Najavio je isprva održavanje u svibnju, no već se sad neslužbeno najavljuje da se festival nadaju održati u ranu jesen.

Isto što i ZagrebDox, radi i najveći festivalski orijaš: a to je Cannes. Cannes je otkazao svoje svibanjsko izdanje i najavio odgodu za kraj lipnja ili rani srpanj. Ali, francuski predsjednik Macron u utorak je objavio da će javna okupljanja, pa i festivali, u Francuskoj biti zabranjeni barem do 15. srpnja. Čak i taj termin sada se čini optimističnim, a svako pomicanje na kasniji termin bilo bi nemoguće, jer bi tako jedan orijaš upao u termin drugima: Veneciji i Torontu. No, čak ako bi se Cannes i održao kasnije tijekom ljeta, teško je zamisliti kako bi funkcionirao s obzirom na restrikcije putovanja i karantene. Cannes, naime, materijalno počiva na sajmišnom dijelu koji pak počiva na tisućama štandova i 30.000 akreditiranih kupaca i prodavača. Čak i kad bi mogli doputovati u Francusku u srpnju, glavnina će njih radije biznis odraditi na daljinu.

Getty Images

Limitiranje publike

Treća opcija o kojoj festivali razmišljaju je održavanje festivala on-line. Prvi relativno ozbiljni festival koji se odlučio na to je ugledni dokumentaristički festival Visions du Réel koji se održava koncem travnja u švicarskom Nyonu. Visions du Réel objavio je nedavno kako će izdanje održati virtualno. Majstorske radionice i predavanja bit će na webu. I žiriji će raditi od kuće, a filmovi natjecateljskog programa moći će se gledati preko stranice festivala 15 dana, pri čemu će broj onih koji ih mogu pogledati biti limitiran i odgovarati broju sjedala u kino-dvorani: 500. Na taj način, kino-premijera filma neće se pretvoriti u strimanje ili internetsku distribuciju. Sličan model primijenio je i festival u Vilniusu koji je prikazivačku platformu riješio u suradnji s lokalnim kabelskim prikazivačem.

No, ljudi iz festivalskog svijeta skeptični su može li se ova zamisao presaditi i na festivale koji prikazuju igrane filmove. Svjetski distributeri (tzv. sales-agents) strahuju da bi se ovakvi virtualni festivali mogli pretvoriti faktički u besplatnu distribuciju, nakon koje bi se zasitilo ionako neveliko tržište koje gleda art filmove. To bi se moglo spriječiti limitiranjem broja gledatelja ili pomnim geo-blockingom, no to nije jednostavno ni pouzdano. Sales-agenti su i sami pod pritiskom. “Radimo od kuće, a pri tom smo zasuti mailovima festivala koji traže odgode, nove uvjete, nove termine, manju cijenu, igranje on-line… a teško je udovoljiti, jer mi živimo od toga.”

Prvi naredni hrvatski festival koji će morati donijeti odluku o održavanju je splitski Festival mediteranskog filma, s kojim početkom lipnja počinje sezona hrvatskih open-air festivala. Umjetnički direktor festivala Alen Munitić kaže da je selekcija praktički gotova. Kako je lipanjski termin sve neizgledniji, opcija B je termin tijekom ljeta. Festival, kaže, sigurno neće održati virtualno jer su “Ljetno kino Bačvice, Kinoteka Zlatna vrata i druženje publike tijekom deset dana nezamjenjivi identitet Festivala”.

Turistička funkcija

Taj problem muči većinu hrvatskih ljetnih festivala. Mnogi su od njih, naime, identitetski neraskidivo vezani za open-air prostore poput pulske arene, imaju snažnu turističku funkciju, a i jaku komponentu druženja. To se iskustvo naprosto ne može preseliti na web. A čak i ako do ljeta javna okupljanja i budu moguća, nije jasno kako će se ponašati publika. Hoće li kriza isprazniti novčanike, hoće li virus navesti ljude da se klone masovnih okupljanja, ili će - upravo suprotno - nakon mjeseci klauzure biti gladni i žedni normalnosti?

Dio te priče su, naravno, i financije. Kriza će znatan dio lokalnih samouprava navesti na oštre rebalanse, a u filmskoj politici najhitnije će biti spašavanje produkcija koja mjesecima ne mogu snimati.

S tim je povezan i naredni paradoks, koji će festivalski svijet osjetiti tek dogodine. Kako će, naime, tijekom ove godine biti zamrznuta snimanja, festivali će se već u 2021. naći pred novim, nezapamćenim problemom. Do sada, problem je bila hiperprodukcija, šuma naslova koji nisu nalazili publiku, ni nišu za premijeru. Problem bi dogodine mogao biti upravo suprotan: naime, što igrati?