FILMSKE MUĆKE Hribar je raspisao natječaj da u posao ubaci svoje pulene

Potkraj travnja prošle godine Hrvatski audio-vizualni centar objavio je natječaj “za izbor organizatora godišnje nacionalne smotre/festivala hrvatskog filma”.

Mnogima nije bilo jasno o čemu je tu riječ, slutilo se da se radi o Danima hrvatskog filma, festivalu hrvatskog dokumentarnog, animiranog, kratkog igranog, eksperimentalnog i reklamnog filma (ukratko - svega što nije cjelovečernji igrani film i što se prikazuje u Puli), koji se već više od desetljeća održava u prostorijama zagrebačkog Studentskog centra: s njim je, međutim, malo tko bio zadovoljan, jer je dvorana s tisuću mjesta te institucije, već dugo u popriličnim problemima, prevelika za program koji je - izuzev na svečanosti otvaranja - u najboljem slučaju pratilo 200-300 posjetitelja, a ni organizacijski i po konceptu nije tu bilo inventivnosti i razigranosti kakva odlikuje druge hrvatske filmske festivale “A” kategorije.

Novinar T-Portala Igor Tretinjak prvi je reagirao na tu enigmu i upitao ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara je li to natječaj za nove organizatore Dana hrvatskog filma, što je on potvrdio. Nazvao je dosadašnji festival “malom seoskom priredbom” i dodao da “hrvatski kratki igrani, dokumentarni i animirani filmovi danas jako dobro izgledaju, uz nove naslove vezana su i nova imena, želim im omogućiti da uđu u kinematografiju po čistom tepihu i kroz dostojna vrata”. Suradnju sa Studentskim centrom nazvao je neprimjerenom, jer je to poduzeće u stečaju.

Mjesec dana kasnije održan je sastanak predstavnika osnivača Dana hrvatskog filma (Akademija dramskih umjetnosti, HRT, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Studentski centar i dr.) koji su HAVC-u prigovorili na proceduralnom šlamperaju: trebao je prvo utemeljiti i sazvati festivalsko vijeće sastavljeno od osnivača Dana hrvatskog filma i pridruženih članova, koje bi imalo stanovite ingerencije nad budućim profilom festivala.

Sve se to čini malo kompliciranim, ali prijeko potrebnim znati u odnosu na ono što se kasnije događalo. Natječaj je, naime, završio bez rezultata, malo je tko shvatio što se njime zapravo želi pa se malo tko i javio: navodno je HAVC-ova pravnica inzistirala da se u njemu ne spominje naslov Dani hrvatskog filma, no tko zna je li to istina. Studentski centar i njegov tim koji svake godine organizira festival nastavili su raditi kao dosad, međutim, na HAVC-ovu komisiju za komplementarne djelatnosti - koje inače odlučuje o festivalima - prijavilo se poduzeće Organizacija d.o.o., agencija za promidžbu Tomice Hrupelja, i ponudilo preuzeti Dane hrvatskog filma. Ono dosad, istina, nije organiziralo ništa takve vrste, ali je prošle godine napravilo atraktivnu 3-D vizualnu igrariju na otvaranju 60. pulskog festivala, a kako su njegovi prvotimci tom prigodom surađivali s Hrvojem Hribarom kao redateljem priredbe, očito su stekli njegovo povjerenje, pa ih je nagovorio da pošalju svoju ponudu HAVC-ovoj komisiji.

Čini se da ta komisija nije donijela nikakav stav, jer prije nekoliko dana Hribar obavještava Peju Pavlovića, sanacijskog (a ne stečajnog) upravitelja Studentskog centra, da će odluka o definitivnom organizatoru Dana hrvatskog filma biti donesena danas, na sjednici HAVC-ovog audiovizualnog vijeća. Čudno, jer se prije toga već vodila prepiska između Organizacije d.o.o. i Studentskog centra iz koje je razvidno da prvo poduzeće smatra da je festival njegov, ali je voljno koristiti prostore onoga drugoga i njegove kadrove.

I što smo dobili? Upravo onakvu malu seosku priredbu o kakvoj je pričao Hribar. Dani hrvatskog filma ostat će i dalje u Studentskom centru, ne spominju se puno primjerenija mjesta za takav festival, na primjer kino Tuškanac ili Kino Europa (da ne budemo zagrebocentrični - ili nekog drugog kulturnjačkog punkta u Hrvatskoj), a vjerojatno će ga i dalje realizirati isti ljudi, samo što su se u postojeći aranžman ubacili i Hribarovi puleni. Možda i on sam prione na posao pa pomogne oko koncepta i organizacije, kao što je bilo lani s pulskim festivalom. Bilo bi mu svakako pametnije da to izbjegne, jer u funkcioniranju HAVC-a ima dosta rupa kojima bi se mogao pozabaviti.

Što bi na to sve rekao pokojni Ivo Škrabalo, koji je davne 1992. osnovao Dane hrvatskog filma i njima dupke ispunio Studentski centar, donekle i stoga što su se tada tamo prikazivali i novi cjelovečernji igrani filmovi? Vjerojatno bi slegnuo ramenima, jer se navikao da su domaći festivali bez ovakvih mućaka nezamislivi.