FILM 'TABU' Odlična mješavina ozbiljnosti i zafrkancije

Treći cjelovečernji film portugalskog redatelja Miguela Gomeza premijerno je prikazan lani na berlinskom festivalu, tamo je dobio nagradu Alfred Bauer i nagradu udruge filmske kritike FIPRESCI. 40-godišnjem Gomezu to su bila lijepa priznanj, međutim, krajem prošle godine u glasanju 100 svjetskih filmskih kritičara u britanskom časopisu Sight & Sound “Tabu” se odjednom našao na visokom drugom mjestu najboljih ostvarenja sezone: ispred njega bio je samo “Master” Paula Thomasa Andersona, a iza, na trećem mjestu, višestruko nagrađivana “Ljubav” Michaela Hanekea. Ispada da je ezoterični autsajder potiho napravio pravu malu revoluciju u filmskim ukusima mojih kolega.

Kad pogledate “Tabu”, bit će vam jasno da je u pitanju nešto posebno. Otprilike prvih pet minuta gledamo simulaciju nijemog filma, u kojem europski istraživač negdje u džungli pati za pokojnom suprugom, a jedino što je neobično jest postojanje naratora: zvuk glasovira još se može tolerirati, tako se nekad takvu vrstu filma tonski pratilo u kinima, ali ljudski glas i to u ispovjednom izlaganju?! U takvoj prigodi jedino bi bili dopušteni međunaslovi!

Ispostavlja se da je to film koji u kinu gleda sredovječna Pilar ( Teresa Madruga), jedna od protagonistica. Ona je udubljena u radnju na ekranu i ono što vidi ne djeluje joj naivno nego uvjerljivo. I opet nešto neobično - i taj dio koji se odigrava danas ima isti format slike kao i onaj nijemi film, a i snimljen je crno-bijelom fotografijom. Pilar ima susjedu, staru Auroru ( Laura Soveral), koja je nekad živjela u Africi i rado bi da opet vidi svog nekadašnjeg ljubavnika. Želja joj se ne ispuni, jer ona ubrzo umire, ali se na sprovodu pojavljuje spomenuti ljubavnik, Ventura ( Henrique Espírito Santo), i poslije ispriča Pilar kako se začela i raskinula njegova veza s Aurorom.

I sada počinje treći i najnevjerojatniji dio filma. Opet imamo naratora - Venturu - i crno-bijelu fotografiju (koja je za ovu prigodu poprilično zrnata), a radnja se premješta negdje u pedesete-šezdesete u Afriku i usredotočuje na ljubavni trokut u kojem su Ventura, Aurora i njezin suprug. Redatelj Gomes to djelomično inscenira kao nijemi film, jer vidimo da glumci govore, ali ne čujemo njihove glasove, međutim, svi drugi šumovi su realni, a kada nekolicina likova osnuje pop sastav, njihove pjesme razgovijetno odjekuju na zvučnoj kulisi. Kako je taj dio filma najčišća melodrama, i to pomalo trivijalna, gledate ga s nevjericom, ali i zanimanjem.

Ovo je samo grubo izložena struktura filma koja u cjelini nudi i dodatne slojeve, podložne različitim interpretacijama. Kakvu ulogu u svemu tome ima Pilar, zagonetna žena kroz čiju se emocionalnu vizuru prelamaju sva tri dijela, mora zaključiti sam gledatelj. Ozbiljnost i zafrkancija miješaju se u Gomesovom metafilmskom postupku, pa čak i tabu ne znači ono što pod njim podrazumijevamo nego je ime neke planine u Africi. Nipošto ne propustiti!