Fantastična priča o vremenu kada su mulci Rora i Nadoveza nabijali krpetušu i punili gol malom Miši Kovaču, a vragolasti Arsen smišljao podvale

Kakav bi to spektakl bio - da na jednome mjestu netko poduzetan okupi neke od najvećih ljudi hrvatske kulture (od kojih su neki danas, na žalost, pokojni), glazbene velikane Vicu Vukova, Arsena Dedića i brata mu Milutina, Mišu Kovača, Ivu Pattieru, opernog velikana Nevena Belamarića, Duška Jaramaza, glazbenu pedagoginju Mariju Sekso, kao i sportske legende Peru Nadovezu i Krasnodara Roru, pa da ih sve snimi veliki redatelj Mate Relja.

Baš se takav spektakl sredinom prošlog stoljeća odvijao u šibenskom Varošu, jer svi ovi velikani koje smo pobrojali odrasli su samo pedeset metara zračne linije jedni od drugih, zajedno igrali nogomet, trčali prašnim varoškim ulicama i dijelili svoje najsretnije doba. Novinar i filmaš, Šibenčanin Ivan Živković zvani Žika, za tu priču zna godinama i oduvijek ga je zanimala ta “fantastična generacija” iznikla iz šarenog socijalnog kolaža šibenskog Varoša. O tim su ljudima, kaže Živković, ispisane stotine stranica novinskih tekstova, a sada je došlo vrijeme da se svi oni nađu na istome mjestu, u filmu “Varoški amarcord”, čije snimanje upravo traje na šibenskim ulicama. Iako je priča, rekli smo, donekle poznata, dragulj Živkovićeva filma neispričane su priče glavnih likova kroz prizmu njihova odrastanja u siromašnom dalmatinskom varošu.

Davna želja

- To je poznata priča, stalno se protezala po novinama, pa i ja sam u Jutarnjem listu objavio nekoliko tekstova s temama iz nje - o odrastanju Miše Kovača, Arsenovu bratu Milutinu... i druge zanimljive priče. Dulje vrijeme mi se po glavi motala pomisao da od toga napravim film. Prošle sam se godine s tom idejom prijavio na natječaj Hrvatske radiotelevizije. Trebao je to biti dokumentarni serijal o dalmatinskim varošima. Iako je ideja prihvaćena, smjena na HRT-u pokosila je mnoge ideje, pa tako i moj serijal, jer ugovor naprosto nikada nije potpisan. Tako sam odlučio i bez riješenog financiranja krenuti u snimanje - otkriva Živković.

Oduvijek je fasciniran šibenskim Varošem i njegovom poviješću, koja je uvelike pridonijela da iz nje ponikne ta, kako ju zove, fantastična generacija.

- U ovom filmu, živi akteri iz navedenog popisa, uranjaju u svoj amarcord i pričaju priče o odrastanju u nekim, tada sasvim običnim varoškim obiteljima. Šibenski Varoš zanimljiv je sam po sebi. Kao prvo prigradsko naselje, on je spoj grada i sela. U njega su se doseljavali seljaci, noseći sa sobom svoje običaje i kulturu. Na rubu grada tako su se sadili bademi, držale koze i kokoši, a djeca su trčkarala ulicama. Iz takvog su ambijenta odrasli ljudi poput Miše, Arsena i drugih glavnih likova ‘Varoškog amarcorda’. Svima njima je to odrastanje u Varošu, naravno, utjecalo na formiranje osobnosti, pa ih je i bitno odredilo u njihovim profesionalnim životima. U poznim godinama svojih života, oni te korijene i djetinjstvo sve više potenciraju, što je neizbježna karakteristika starijih ljudi. Doduše, kod Arsena je taj zavičaj bio konstanta u njegovu poetskom izričaju. Njegov brat Milutin je motivima Šibenika također bio zaokupljen cijelog svog slikarskog vijeka, iako se iz Šibenika iselio u Beograd još 60-ih. Mišo Kovač i danas govori: ‘Nema većeg Šibenčanina od mene’ - kaže Živković.

Snimanje, koje je počelo ovog tjedna, već je pokazalo puni potencijal dokumentarca jer su brojni zanimljivi sugovornici otkrili dosad neispričane priče o djetinjstvu glavnih aktera, a Živkoviću je upravo to dragulj “Varoškog amarcorda”.

- Do sada smo snimili Mišu Kovača, Ivu Pattieru i Mariju Sekso. Nadam se da ćemo uskoro u Šibenik uspjeti dovesti i Milutina Dedića. On je nedavno operirao srce pa se oporavlja u svojem domu u Beogradu. Za mene je on iznimno nadahnut čovjek, blistavog sjećanja i osebujne prirode. Nadam se da ću ga tijekom listopada uspjeti dovesti u Šibenik. Jako mi je žao što Arsena nema, jer je on za mene svakako središnja figura filma, ali njegov duh će biti prisutan u cijelom djelu. Arsenom sam se inficirao, kao i većina nas provincijalaca, kad sam otišao na studij u Zagreb. Arsen je kao juha: dok ne odrasteš i ne odeš od matere, ne možeš je podnijeti, a onda odjednom ne možeš zamisliti dan bez nje. Kad je Arsen umro, za Nedjeljni Jutarnji radio sam veliku priču o Varošu, a poslije sam u Beogradu posjetio Milutina i s njim napravio veliki intervju u kojem mi je on evocirao cijelo podrijetlo svoje obitelji i djetinjstvo provedeno s bratom Arsenom - dodaje redatelj.

Izvrsna ekipa

Otkrivene su tako kroz samo pet dana snimanja i brojne zanimljive anegdote, a kako ne bismo kvarili radnju filma, spomenut ćemo samo onu koju je velika glazbena pedagoginja Marija Sekso (Maksim Mrvica nikada ne propušta spomenuti da ga je baš ona glazbeno obrazovala, nap. a.) ispričala o svom školskom kolegi Arsenu Dediću. Kada su jednom prilikom sa školom autobusom putovali na izlet, na trenutak je zadrijemala. Odjednom je osjetila nešto neobično u ustima i namirisala dim. Šokirala se vidjevši da joj je “onaj mali vragolasti Arsen” u usta ugurao smotuljak papira i zapalio ga, valjajući se od smijeha. Upravo takve anegdote trebale bi biti glavna “radnja” ovog jedinstvenog projekta jer će mnogi kroz njih vidjeti jednu potpuno drukčiju stranu svojih glazbenih legendi.

- Pattiera je bio posebno nadahnut. Ovdje, u ovoj propaloj glazbenoj i medijskoj industriji, on je totalno marginaliziran, a uvjeren sam da bi u Italiji, recimo, bio velika glazbena i televizijska zvijezda. Želja mi je još snimiti i šibensku nevistu Gabi Novak. Nadam se i Peri Nadovezi i Krasnodaru Rori. Jedan je simbol Hajduka, drugi Dinama, a obojica su onu prvu loptu krpetušu - ili kako su je već zvali - udarali na makadamu u Varošu. Dok su oni udarali, Mišo Kovač je branio jer se tada kalio za golmana - otkriva detalje Živković.

Na projektu je Živković, koji je široj javnosti već poznat po izvrsnom dokumentarcu “Ćiro” o legendarnom treneru Miroslavu Blaževiću, okupio odličnu ekipu. Akademski snimatelj Thomas Krstulović direktor je fotografije, a velika poznavateljica filmske kulture Dora Baras imenovana je asistenticom režije i ona mu je, kaže mladi redatelj, velika podrška i korektor čijem instinktu izuzetno vjeruje.

- Sjajno mi je što mi je i jedan od najboljih hrvatskih fotografa Nino Šolić pristao uzeti poziciju druge kamere, pa krupno hvata svaku emociju, dok se tonac Toni Barić, inače tih čovjek, sav pretvorio u uho - smije se Živković.

Veliki rizik

Pitanje je kada će film ugledati svjetlo dana. Kao i uvijek kada su kulturni projekti u pitanju, financije su najveći problem. Živković će, naime, film prijaviti na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), no prilično se hrabro otisnuo na snimanje o svom trošku jer nije imao vremena čekati natječaj.

- Kako je Mišo došao u Šibenik, a uskoro bi trebao doći i Milutin Dedić, okupio sam sjajnu filmsku ekipu i o vlastitom trošku započeo snimanje filma. Da ih sada ne snimim, više nikad ne bih imao takvu priliku. Nisam imao vremena čekati natječaj HAVC-a, čiji je rok za predaju projekata krajem idućeg mjeseca. Bez uspjeha na tom natječaju, film neću moći dovršiti, ali ne bih imao što snimiti da nisam počeo ovih dana - pojašnjava Živković.

Ipak, nada se da će HAVC stati iza projekta, a bude li financiranje snimanja riješeno, izgledno je da bi premijera dokumentarca mogla biti na proljeće iduće godine. Iako distribucija još nije dogovorena s obzirom na to da je film tek u povojima, ne treba sumnjati da će za njega biti interesa jer Arsen Dedić, Mišo Kovač, Vice Vukov i sva imena s početka teksta zvijezde su koje će uvijek imati svoju publiku. Živković kaže kako je posve svjestan da je hrvatsko tržište dokumentarnih filmova takvo da se, takoreći, nijedan projekt financijski ne može pokriti samo od gledanosti, ali zarada mu ni nije cilj. Cilj je otrgnuti od zaborava sjećanja na nekoć drugačiji Varoš i neke drugačije ljude koji su u njemu proveli djetinjstvo.

Priča poput “Varoškog amarcorda” danas se teško može dogoditi. Ne samo zbog činjenice da je ovakav skup legendi na jednome mjestu neponovljiv nego i zbog očitih društvenih promjena. Da su danas klinci, Mišo i Arsen sigurno ne bi ganjali “krpetušu” po makadamu niti igrali “na male branke”, vjerojatnije je da bi, u mraku svoje sobe, skidali najnovije serije s interneta. Stoga je “Varoški amarcord” u isto vrijeme i otkrivanje neispričanih priča o hrvatskim kulturnim velikanima, ali i hvatanje u filmsku mrežu već pomalo izblijedjelih trenutaka šibenske građanske i kulturne povijesti.