ERASERHEAD Crno-bijeli prvijenac Davida Lyncha u kinu Tuškanac, film koji je za nas godinama bio tek legenda

Ciklus filmova Davida Lyncha u zagrebačkom kinu Tuškanac baš ne obiluje osobitim senzacijama, jer je u pitanju jedan od najomiljenijih redatelja naših distributera: čak i njegovi hermetični filmovi kao što su “Izgubljena cesta”, “Mulholland Drive” ili “Unutarnje carstvo” stizali su nam u kina i nisu prolazili posve nezapaženo.

Ipak, u tom ciklusu ima jedna iznimka i to je Lynchov crno-bijeli prvijenac “Eraserhead” iz 1977. Gledali su ga mnogi koje je tada put nanio u New York ili Pariz, igrao je godinama u tamošnjim art kinima, ali sve dok se nije pojavio na VHS-u i DVD-u, taj je film za nas bio samo legenda.

I onda su ga mogli nabaviti samo rijetki, jer tako nešto zanimalo je samo sladokusce, a zbog bizarnog i mračnog ugođaja nikad nije emitiran ni na televiziji - i to sve do danas.

neka vrsta distopije Već sam naslov je neprevodiv, “Glava od gumice za brisanje” (u filmu je krajnje provizorno postuliran), dok za prepričavanje fabule treba posebna vještina.

Ekspozicija sugerira art ZF, no kad se pojavi glavni glumac Jack Nance (to je onaj tip s frizurom što strči u zrak), radnja se premješta u neku vrstu distopije, u depresivne četvrti i neugledne stanove: u jednom od njih živi junak, kojem se upravo doselila partnerica s njihovim djetetom, malim čudovištem nalik na golemog crva: njegov uporni plač natjerao bi na živčani slom i najtvrđeg stoika.

Kontinuitet ne traje dugo, nižu se sekvence jedna čudnija od druge, pa nije osobito iznenađenje što je film odbijen najprije u Cannesu, a zatim i na puno tolerantnijem New York Film Festivalu.

Ipak, kad su ga počeli prikazivati na ponoćnim projekcijama diljem Amerike, postao je čak i financijski uspješan i stekao neočekivane poklonike: Stanley Kubrick pokazivao ga je svojim suradnicima dok su pripremali “Shining”.

“Eraserhead“ je nastajao - po nekim procjenama - punih šest godina. Lynch je najprije htio biti slikar, studirao je likovnu umjetnost u Philadelphiji, ali ga je sve vodilo prema filmu, čak i animiranom.

Kad je čuo da je u Los Angelesu osnovan Američki filmski institut s pridruženim Centrom za napredne studije i da daju skromne subvencije za početničke radove, preselio se tamo s obitelji. Godine 1971. počeo je rad na filmu koji će poslije postati “Eraserhead”, po sinopsisu od 20 stranica njegovi su profesori procijenili da će toliko trajati i završeno djelo, ali nije bilo tako (finalna verzija dugačka je 87 minuta).

Redatelj se uselio u napuštene studije koje je tamo zatekao, velika pomoć bio mu je prijatelj Jack Fisk, danas jedan od vodećih holivudskih scenografa, i njegova supruga Sissy Spacek, koja će ubrzo snimiti “Pustaru” Terrencea Malicka, i postati jedna od najzanimljivijih novih američkih glumica.

Oboje su pomagali čak i novčanim dotacijama, Lynch je usput prodavao novine, a njegova tadašnja supruga Peggy, majka kasnije redateljice Jennifer Lynch, radila je kao konobarica i svoju plaću ulagala u film. Brak se, uzgred, tijekom snimanja raspao, no teško da bi se i održao jer je Lynch provodio po 12 sati samo na dizajnu zvuka, koji se kasnije pokazao jednim od glavnih aduta “Eraserheada”: potmulo krčanje devedesetih je preplavilo ambiciozne holivudske filmove,

David Lynch

Trent Reznor i njegova grupa Nine Inch Nails radili su kako s Davidom Fincherom tako i s Lynchom, no takav “soundtrack” - 1982. objavljen i na posebnom albumu - prvi put ste čuli u redateljevu prvijencu.

Dok gledate dokumentarac o snimanju filma koji se nalazi na dvostrukom DVD-u na kojem je i “Eraserhead”, ne možete se oteti dojmu kako Lynch lako sklizne u mitomaniju, što se pojačalo kad je počeo prakticirati transcendentalnu meditaciju i postao neka vrsta funkcionara u toj organizaciji.

Ipak, i bez njegovih tumačenja jasno vam je da je taj film odredio čitav njegov opus, njegove tragove nalazimo čak i u razmjerno konvencionalnim ostvarenjima kao što je “Čovjek slon”, ali i u serijama poput “Twin Peaksa“ (osobito druge i treće sezone).

“Eraserhead” je danas na rasporedu kina Tuškanac i prava je šteta što su novi urednici odustali od nekadašnje prakse da svaki film ima i reprizu, ne samo zato što nekima jedan jedini termin ne odgovara, nego bi ga mnogi rado pogledali i dva puta.