EKSKLUZIVNO Sacha Baron Cohen kupuje prava za film 'Svećenikova djeca': Zamijenit će Mikića i postati don Fabijan!

Prvo nas je zabavljao kao tv “primitivac” Ali G, tip iz londonskog predgrađa koji je čak dogurao do britanskog parlamenta, zatim se prometnuo u Borata, političkog misionara iz Kazahstana koji je odlučio upoznati Ameriku, bio je gotovo neprepoznatljiv kao modni freak Brüno, austrijska gay ikona, a naposljetku smo ga upoznali i kao diktatora, tj. admirala generala Aladeeena.

U kinima je britanski komičar Sacha Baron Cohen zbilja bio čovjek s tisuću lica i time bi mogao bi konkurirati legendarnom Lonu Chaneyju, samo što se puno manje služio maskom.

Ta mu nije ni trebala, tek efektan kostim zahvaljujući kojem bi se u hipu preobrazio iz ekscentričnog talijanskog brijača u Londonu 19. stoljeća (“Sweeney Todd”) u pariškog inspektora s oduzetom nogom (“Hugo”), pa u škrtog gostioničara Thénardieua (“Jadnici”). Je li moguće da će toj živopisnoj galeriji likova Cohen u bliskoj budućnosti dodati i manijakalnog katoličkog svećenika koji u nekom gradiću buši kondome kako bi povećao katastrofalan natalitet toga kraja?

Čekajte malo, pa nije li takvu ulogu u nas igrao Krešimir Mikić u filmu “Svećenikova djeca”, velikom hitu Vinka Brešana, koji je u par mjeseci prikazivanja u našim kinima skupio 160 tisuća gledatelja?! Upravo je o tome i riječ, zagrebačko poduzeće Inter film, koje je proizvelo film, dobilo je nekoliko ponuda od stranih filmskih kompanija za otkup prava kako bi se napravila još jedna verzija te priče, ali s drugim glumcima, u drugom ambijentu i na drugom jeziku.

Zainteresirani su Nijemci i Irci, no svakako je najzanimljivija ponuda ugledne francuske produkcijske i distributerske kompanije Wild Bunch (u paleti njihovih uspjeha izdvajaju se canneski pobjednik “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” te oskarovci “Kraljev govor” i “Umjetnik”): njihov američki ogranak uvjeren je da bi ta priča mogla zainteresirati Sachu Barona Cohena, jer je lik don Fabijana kao stvoren za njega. Ako i ostvari dogovor, na snimanje filma vjerojatno će se počekati: recimo, ovog tjedna u našim kinima upravo počinje prikazivanje hollywoodske komedije “Vjenčanje godine”, prerade francusko-švicarskog filma “Moj brat se ženi”, za koju su prava otkupljena u drugoj polovici prošlog desetljeća i trebalo je šest godina da dobije “zeleno svjetlo”.

Zanimanje stranaca za “Svećenikovu djecu” baca u drugi plan kuknjavu zbog čega se hrvatski filmovi ne mogu probiti na velike svjetske festivale: ipak se čini važnijim da tu i tamo snimimo poneki film čija je priča tako originalna i zanimljiva da velike kinematografije požele napraviti svoju verziju. Prvaci u toj vrsti posla su Francuzi, velik broj njihovih filmova prerađen je za američko tržište, posreći se Talijanima, Nijemcima i Britancima, no bilo bi sjajno kada bi se pridružila i Hrvatska.

Scenarij za “Svećenikovu djecu” napisao je Mate Matišić i to je veliko priznanje našem dramatičaru, koji već više od desetljeća opslužuje hrvatsku kinematografiju uistinu prvorazrednim idejama. Njegove “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića, priča o dvjema curama u ljubavnom odnosu koje izazovu zgražanje susjeda, mogle su s malo više sreće završiti u Veneciji ili u Cannesu, no i ovako su izazvale pozornost.

Filmovi “Kad mrtvi zapjevaju” i “Cvjetni trg” Krste Papića koristili su motive njegovih drama i možda nisu na najbolje iskoristili potencijal: u prvom je dosjetka da dvojica gastarbajtera insceniraju smrt jednoga od njih kako bi se domogli njemačke penzije, a u drugom glumac kazališta lutaka na nagovor policije izigrava svećenika kako bi privolio ozloglašenog mafijaša da prizna zločin.

Stječe se dojam da je Matišić prava riznica ne samo za kinematografiju nego i teatar - zaintrigira čak i onda kad redatelji ne izvuku maksimum iz njegovih predložaka.