Državna televizija pripremala je 1989. novogodišnji show. No, poznata je glumica prezirala komunizam, a druga je - pobjegla

U srijedu u glavnom programu ZFF-a. na programu je film debitanta, redtelja iz Rumunjske, Bogdana Mureşanua, a naslov filma je "Nova godina koja nikad neće stići".

Rumunjski film zbiva se tijekom ključnih nekoliko dana koji su usmjerili rumunjsku povijest. Riječ je o prosincu 1989., kad su građanski prosvjedi svrgnuli režim diktatora Nicolaea Ceauşescua koji je pritom strijeljan. Taj prijelomni prosinac svojevrsna je opsesija rumunjskim filmašima. Cijeli je niz filmova koji se bave tim danima. Dva su stekla inozemnu slavu - "12.08 istočno od Bukurešta" Corneliuja Porumboiuja te "Papir će biti plav" Radua Munteana - a jedan, "Sloboda" Tudora Giurgiua, nagrađen je lani u Sarajevu. Još jedan film o slomu davno mrtvog režima nije mi se, iskreno, činio kao naročito privlačna zamisao, pogotovo ne u trenutku kad europski istok proživljava nove, akutne drame. Ipak, Mureşanuu se može priznati da je našao drukčiji kut pogleda na prosinac 1989. Tog povijesnog poglavlja latio se u drugom žanrovskom ključu: onom crne komedije.

"Nova godina koja nikad neće stići" mozaička je komedija koja prati šest nepovezanih likova tijekom nekoliko dana tog prosinca. Na početku filma režim se čini nesavitljivo čvrst i vječan, stižu samo usmene glasine o nekakvim demonstracijama u Temišvaru. Rumunjska državna televizija priprema novogodišnji show tijekom kojeg će glumica izgovoriti pozdravno slovo predsjedniku i partiji. Nevolja je što je glumica nakon snimanja prebjegla u Austriju. Stoga redatelj televizijskog spektakla mora u već produciran i izmontiran show bešavno ubaciti novu glumicu. Pronalazi jednu fizički sličnu. Ta je glumica antikomunistica i prezire vlast. No otvara joj se prilika, mogla bi biti i nagrađena, a pretpostavlja da bi je, ako odbije, mogli šutnuti u neko palanačko kazalište.

Druga od šest priča vodi nas u ni po čemu posebnu radničku obitelj u kojoj sin školarac piše pismo Djedu Mrazu. U pismu je zaželio štošta i za svoje bližnje, pa je usput poželio da se i ocu ispuni želja da "striček Nicu umre". Kad roditelji shvate što je mališan napisao, prestrave se. Kad bi pismo dopalo u ruke Službi, gadno bi nagrabusili. Stoga otac smišlja način kako da zaustavi pošiljku Djedu Mrazu, pa se između ostalog dosjeti zapaliti poštanski pretinac.

To su samo dvije od šest priča koje Mureşanu spretno prepliće. Pri tom iz svih šest proizlazi isto osjećanje. Ta se 1989., kao da film veli, dogodila niotkuda, pala je s neba. Nitko je nije očekivao. Svi su se građani ponašali kao da će komunizam biti vječan. Svi su unutar njega izgradili strategije kompromisa i snalaženja. Prevrat koji se dogodio stoga u neku ruku nisu ni zaslužili. To je diskretna, subverzivna poanta Mureşanuova filma.