Na renomiranom filmskom festivalu Sundance nagrađeni dokumentarni film „Planina” Novosađanke Biljane Tutorov („Kad dođu svinje”, 2017.) i Nikšićanina Petra Glomazića – koji je svoju regionalnu premijeru imao na 32. Sarajevo Film Festivalu – obzirno i emotivno pripovijeda o osujećenim planovima više vlada Crne Gore da se na planini Sinjajevini na sjeveru zemlje oformi vojni poligon koji će koristiti oružane snage Sjevernoatlantskog saveza (NATO).
Borba koalicije lokalnog stanovništva, ekoloških i građanskih aktivista te nekolicine međunarodnih organizacija protiv države višegodišnjim prosvjedima, peticijama i medijskim istupima prikazana je iz perspektive jedne od njezinih istaknutih članica, 65-godišnje Mileve „Gare” Jovanović, te njezine kćeri po srcu, tinejdžerice Nade Stanišić, stanovnica jednog od tamošnjih katuna. Protiv naoko bitno moćnijeg neprijatelja ustale su zajedno sa svojim susjedima i prijateljima jer od planine žive, kako u materijalnom, tako i u duhovnom smislu. Sinjajevina, naime, nije bilo kakva planina – njezini su pašnjaci drugi najveći u Europi i najveći na Balkanu. Još važnije, ona je neformalni član obitelji koji podučava o životu i podsjeća da čovjek treba živjeti u harmoniji s prirodom.
Već visoke uloge u „Planini” redatelji Tutorov i Glomazić podižu na još višu razinu kada otkriju da je rodno uvjetovano nasilje dovelo do razvoda braka Garinih roditelja, a da je njezina sestra Mika, Nadina majka, žrtva femicida. Dokumentarac tako prati njezinu borbu na dva fronta, protiv prijetvornih dužnosnika koji pokušavaju uništiti planinu i protiv traume u privatnoj sferi. No, na simboličkoj razini riječ je o jednoj te istoj borbi – autorski je dvojac planinu i protagonistice isprepleo do te mjere da je borba za Sinjajevinu u svojoj suštini borba za obitelj, i obrnuto.
Čak i da to Gara ne kaže više puta, čime metafora gubi na snazi, Sinjajevina zaista figurira kao njezina majka, usadivši u nju neke od vrijednosti koje ona sad prenosi Nadi, a to su da priroda nagrađuje one koji je poštuju te da predan rad prije ili kasnije urodi plodom. Redatelji su ideju da je planina živa, barem u prenesenom smislu, podcrtali poetskim kadrovima povijanja visoke trave na vjetru, slično kao što vjetar mrsi kosu Gari i drugim katunjanima, te osobito inventivnim kadrom u kojemu leđa sivkaste krave dočaravaju planinu. Gledatelju postane jasno da se ne radi o planini tek kada krava udahne, što osnažuje njezinu živost.
Prikaz konflikta između branitelja Sinjajevine i vojske, koja je želi koristiti za testiranje suvremenih oruđa smrti, jezgrovita je kombinacija tipičnih scena s prosvjeda, poput motivacijskih govora i preleta helikoptera, te isječaka iz televizijskih emisija o spornoj inicijativi. Na prvi pogled djeluje kao da su redatelji ovaj segment filma odradili tek reda radi, pa čak i prešturo s obzirom na to kolika je poligon egzistencijalna prijetnja. Međutim, fokusirajući se na Garu i Nadu te pokazujući kojeg će životnog bogatstva one, njihovi prijatelji i sumještani biti lišeni ako se poligon realizira, redatelji su puno efektnije ilustrirali bezobzirnost vladajućih i destruktivnost njihovih htijenja. Paradoksalno je i to da su upravo nominalni i tradicionalni patrioti i zaštitnici domovine oni koji su je spremni uništavati, i to u ime servilnosti drugome, točnije stranom moćniku.
„Planina” je najmoćnija kada Tutorov i Glomazić nasilni političko-ekološki udar institucija na Sinjajevinu oštroumno usporede s femicidom koji je razorio Garinu i Nadinu obitelj. Sugerirajući da su patrijarhat, a u ovom slučaju i kolonijalizam, suštinski nasilne pojave te da im se treba suprotstaviti feminizmom i environmentalizmom, pojavama koje su po svojoj prirodi solidarne i egalitarne, autori su svoj rad pozicionirali kao izrazito aktivistički. U trenutku kada fašistoidno‑neokolonijalističke svjetske sile, opća mizoginija i nasilje nad ženama te pohlepa moćnih globalnih korporacija i njihovih lidera naoko rade sve kako bi potpuno demontirali aktualni društveni poredak te izgradili novi prema svojim preferencijama, ovakvi filmovi pokazuju da motivirani i organizirani mali ljudi još uvijek mogu mijenjati stvari.
Neupitna snaga „Planine” ne znači da je film bez mana. Redatelji Tutorov i Glomazić, ujedno i scenaristi filma, neke su ideje i motive previše puta iznijeli i ilustrirali, zbog čega djeluje razvučenije i sporije. Dio jako važnih informacija iznijeli su u scenama koje djeluju neprirodno i režirano, a inače vizualno diskretan i nenametljiv film ukrasili su s nekoliko suviše impresionističkih kadrova protagonistica. Unatoč tim formalno‑zanatskim manama, „Planina” bi morala biti obvezna lektira u svim zemljama globalne periferije, pa čak i onima koje to na papiru možda nisu, ali u stvarnosti itekako jesu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....