‘CORONATION‘

Dokumentarac o koroni koji Kina ne želi da vidite: Sniman je tajno, odbili su ga i Amazon i Netflix

'Coronation'
 ZagrebDox/Promo
Znameniti umjetnik i disident Ai Weiwei pokrenuo je mrežu aktivista i potajice su u nemogućim uvjetima snimali zbivanja u Wuhanu

Na odjavnoj špici dokumentarca „Coronation“ (u pitanju je igra riječi, doslovno to znači „krunidba“, no metaforično „nacija korone“) čuveni kineski umjetnik Ai Weiwei potpisan je kao redatelj i producent, iako samom snimanju uopće nije prisustvovao. No zato je dobio oko 500 sati materijala iz najrazličitijih kineskih izvora i od njih oblikovao cjelinu.

Njegova službena adresa je njemačka (ima stan u Berlinu), ali sve češće živi u Portugalu: od kineskih vlasti dobio je natrag putovnicu, no pod trenutačnim političkim okolnostima (on je jedan od najžešćih kritičara tamošnjeg režima) ne pada mu na pamet vratiti se u domovinu.

U odnosu na činjenicu da je napravljen iz „druge ruke“, „Coronation“ je impresivan film. Čim je čuo da je u Wuhanu, najvećem gradu središnje provincije Hubei i željezničkom čvorištu, izbila epidemija koronavirusa, o kojoj kineske vlasti šute (prvi slučaj zabilježen je 1. prosinca 2019., a „lockdown“ je proglašen tek 23. siječnja), umjetnik je pokrenuo svoju mrežu aktivista koji su snimali u nemogućim uvjetima.

Na samom početku imate scene iz bolnice u Wuhanu (uz regularna zdanja tog tipa podignuta su na brzinu i improvizirana lječilišta) koje izgledaju kao da se odigravaju u svemirskom brodu. Liječnik koji ulazi u sobu s bolesnicima mora se dezinficirati čitavu vječnost, a putem monitora dobiva upute kako da to napravi. Pa dok u bolnici vlada stroga, gotovo vojnička disciplina, Wuhan se doima kao grad duhova, namirnice se stanovništvu dostavljaju ispred ograda, a svemoćna administracija radi greške koje ne želi priznati, pa pojedinci moraju živjeti u javnim garažama u svojim automobilima, jer nemaju dozvolu da se vrate kući, pa gdje god ona bila.

Film pokazuje jako različite slojeve stanovništva, stara gospođa koja je obavljala visoke funkcije u nekadašnjoj Kini i sjeća se Mao Zedonga, drži predavanja svom sinu kako ne treba vjerovati svemu što se objavljuje na Internetu, meritorna su samo partijska glasila i policija. Ima i urnebesnih scena, poput primanja mladeži u komunističku partiju s maskama na licu ili unisonog deklamiranja „Pobjeda za Wuhan“, „Pobjeda za Hubei“, „Pobjeda za Kinu“.

Tu su i osobne tragedije, sredovječni muškarac dopremio je oca u bolnicu koji je tamo umro, želi ga privatno sahraniti, to jest, rasuti njegov pepeo, no to mu nikako ne dozvoljavaju. Prijem urna s pepelom također je izvor potencijalnih zabuna, dok u njih tiskaju posmrtne ostatke i poslije ih vežu crvenom maramom to je mučno gledati, a završni prizor na groblju odigrava se u tišini, s dvoje-troje ljudi. Snježna Kina u kojoj je izbio koronavirus izgledala je kao visoko organizirani zastrašujući ustroj, no kad se snijeg otopio i počele su iskrsavati male ljudske drame, kao da se raspao oklop te najmoćnije zemlje na svijetu.

Ai Weiwei se nadao da će film prikazati Venecija, New York Film Festival ili Toronto, tamo ga nisu prihvatili, redatelj smatra da se nisu htjeli zakrviti s Kinom, no selektori su odlučno opovrgnuli njegovu tezu. Nisu ga htjeli prihvatiti ni Amazon niti Netflix, potonji s obrazloženjem da na streaming platformu postavlja jedino vlastite uratke, što baš nije točno, pa vam je današnja projekcija na ZagrebDoxu jedina prilika da ga vidite u integralnom izdanju.

Kinu žestoko udara i dokumentarac „Iza crvenih opeka“, koji potpisuje kolektiv hongkonških filmaša: drukčije nije ni moglo, jer policija i danas hapsi sudionike nemira u Hong Kongu koji su izbili tijekom 2019. zbog prijedloga zakona o izručenju (u međuvremenu povučenog). Hong Kongu koji je nekoć prosperirao pod britanskom upravom danas neprestano ograničavaju demokratske slobode.

Vrhunac je bio štrajk studenata na Politehničkom fakultetu u studenom te godine, koji je trajao 13 dana, bila je to više pobuna protiv policije, koja je naposljetku htjela zauzeti fakultet, no bila je razmjerno oprezna jer je čitav svijet zahvaljujući Internetu znao što se tu zbiva. Već na početku čujete upozorenje „Ne snimajte tako da nam se vide lica“ i to je dovoljan znak u kolikoj je mjeri situacija opasna. Uostalom, mamci da će studenti koji se predaju biti pušteni kućama, pokazuju se kao varka, jer su ti otpremljeni u lisicama policijskim kolima.

Film traje 90 minuta, ali se gleda sa zanimanjem, jer je to priča o iznevjerenoj revoluciji, kakvih je bilo već bezbroj. Oni koji su se isprva htjeli tući s policijom, oboružanom mašinkama s gumenim mecima, plastičnim štitovima i plinskim bombama (studenti su im mogli parirati jedino rastvorenim kišobranima), počeli su se gložiti među sobom i naposljetku tražiti načina kako da pobjegnu s opkoljenog fakulteta i ne budu uhapšeni. Vrlo gorak dokumentarac koji je odmah skinut s programa kineskih kina spremnih da ga prikažu (prije toga je dobio nagradu Udruženja filmskih kritičara Hong Konga), no zato je u susjednom Tajvanu dočekan aklamacijama. ZagrebDox ga je uvrstio u svoj novi program „Triler Dox“ i njegovi selektori tu nisu pogriješili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 12:30