'DJEVIČANSKA GORA' Još jedan hit s Islanda koji je pravo kulturno čudo

Pokušajte zamisliti malu naciju koja ima samo 300 tisuća stanovnika, a najvišu stopu pročitanih knjiga na svijetu, kojoj je bivša predsjednica bila intendantica kazališta, koja ima književnog nobelovca, svjetski slavnu pop-pjevačicu i najboljeg skandinavskog pisca kriminalističkog žanra. Zamislite, nadalje, zemlju koja je tako mala, ali godišnje svejedno proizvodi deset do dvanaest filmova. Zamislite tu zemlju i dobili ste - Island.

Island jest svojevrsno kulturno čudo, a dio tog čuda je i uspješna islandska kinematografija. Zemlja koja ima stanovnika nešto više nego splitska anglomeracija samo je prošle godine imala tri međunarodno uspješna art-hita. Film “O konjima i ljudima” Benedikta Erlingssona prošle je godine poharao niz svjetskih festivala, uključujući zagrebački ZFF. “Djevičanska gora” Dagura Karija premijerno je prikazana u Berlinu, a kasnije je osvojila Tribecu i zatvorila Sarajevo. Film “Ovnovi” Grimura Hakonarssona, pak, osvojio je ove godine glavnu nagradu u canneskom programu “Izvjestan pogled” ispred našeg “Zvizdana”, koji je osvojio drugu. Ovaj uzorak nije slučajan: Island je godinama vrlo uspješna kinematografija, ali i kinematografija koja ima jasan, prepoznatljiv stil.

Bizarne mikrozajednice

Islandski filmovi često s puno uspjeha koriste egzotičnu zabit i bizarne mikrozajednice ove sjeverne, rijetko naseljene zemlje. Islandski filmovi u pravilu su pripovjedački klasično vješti i dramaturški precizni. Konačno, islandski su filmovi gotovo redovito jako duhoviti.

Sve to vrijedi i za “Djevičansku goru” (Fusi), romantičnu humornu dramu redatelja Dagura Karija koja je ovog tjedna krenula u hrvatska kina.

Naslovni junak Karijeva filma je Fusi ( Gunnar Jonsson), šutljivi, introvertni i pretili samac koji radi na aerodromskim pojasevima za prtljagu, zazire od djevojaka i živi s majkom koja je - za razliku od njega - blago rečeno prpošna. Fusija kinje na poslu, susjedi misle da je pedofil, majka mu nabija na nos što je djevac, a jedino mu je utočište podrum u kojem s prijateljem konstruira maketu tenkovske bitke kod El Alameina. Jednog dana dobiva poklon-bon za školu country & western plesa.

Tamo upozna Sjofn ( Ilmur Kristajansdottir), zgođušnu ljubiteljicu Dolly Parton koja se na prvi pogled čini kao daleko iznad Fusijeve lige. Ali - na drugi će se pogled ispostaviti da je Sjofn još veći čudak od njega.

Od humornog do sjetnog

Dagur Kari (1973.) nije nepoznat režiser. Kao debitant snimio je “Noi albinoi” (2003.), koji je P. T. Anderson proglasio jednim od svojih omiljenih filmova, a uz Balthasara Kormakura jedini je aktivni islandski redatelj koji je snimio film i u Hollywoodu. “Djevičanska gora” fuzija je onog najboljeg u skandinavskom filmu i onog najboljeg u američkoj “indie” kinematografiji. Kari je precizan pripovjedač, sjajno dočarava ambijent, s diskretnom jasnoćom koristi brojne socijalne mikroprostore kojima se lik kreće (susjedstvo, aerodrom, svijet bosanskih imigranata…). S puno duha, Kari se igra s marginalnim supkulturama, od ljubitelja maketa do ljubitelja countryja.

Film je nepogrešivo lokalan, imate osjećaj da ste o Islandu tako puno saznali, a opet imate osjećaj da se mogao događati u vašem haustoru. Kari spretno leluja od humornog do sjetnog, zabavlja vas, ali ima tu i podtekst čemera. Nije “Djevičanska gora” jako originalan film, ali jest djelo finog, nenametljivog majstora.