Dalibor Matanić: Radeći jedan film već mislim na drugi i ne čekam idealne uvjete

ZAGREB - S Daliborom Matanićem dogovorio sam se za razgovor u kafiću nekadašnje zagrebačke Kinoteke u Kordunskoj ulici, uoči premijere njegova novog filma “Ćaća”.

Nije se doimao posebno uzbuđenim, uostalom, prava premijera bila je u Puli, gdje je film, unatoč tome što je nastao izvan sistema (snimljen je bez potpore Hrvatskog audiovizualnog centra, za samo 60-ak tisuća eura, u deset radnih dana u ličkoj zabiti), dobio tri Zlatne arene - za režiju, kameru i najbolju sporednu žensku ulogu.

Radna disciplina

Matanića premijere i inače ne bi trebale osobito impresionirati jer su mu u međuvremenu već postale rutina: u proteklih 11 godina snimio je čak sedam cjelovečernjih igranih filmova (u to se računa i televizijski “Volim te”, s Krešom Mikićem u ulozi metroseksualca koji igrom slučaja pokupi virus AIDS-a), i kratkometražnu trilogiju s Leonom Paraminski (“Suša”, “Tulum” i “Mezanin”), koja je pobrala niz priznanja na međunarodnim festivalima. Sličnim produkcijskim ritmom mogli su se pohvaliti u bivšoj Jugoslaviji jedino klasici Branko Bauer, Fadil Hadžić i Žika Mitrović, a danas takvo nešto - s institucijom fonda koji nije u mogućnosti privilegirati redatelje i u najboljem slučaju nudi im po jedan projekt svake dvije-tri godine - graniči s fantastikom.

Ipak, Matanić svoju ekspeditivnost duguje ponajviše radnoj disciplini. Još dok je pripremao prvijenac “Blagajnica hoće ići na more”, koji je financirala televizija, a Ministarstvo kulture platilo je samo prebacivanje na 35 mm vrpcu, već je imao ideju za “Fine mrtve djevojke”, koje je pak producirao Jozo Patljak vlastitim sredstvima. Mataniću su na državnom fondu odobrena samo tri filma (“100 minuta Slave”, “Kino Lika” i “Majka asfalta”), dok se za druge snalazio na najrazličitije načine.

- Ne mogu se staviti u poziciju redatelja koji godinama čeka da počne snimati film, a kada napokon odjekne prva klapa, on je potpuno ispuhan - objašnjava. - Puno mi je lakše kad paralelno guram nekoliko projekata i sam sebe kritiziram zbog njihovih eventualnih slabosti. Također, najbolje znam što se odmah da napraviti, poput ‘Ćaće’, a za što treba pričekati idealne produkcijske uvjete.

Misli na ‘Zvizdan’

Tako i sada, umjesto da razglabamo o “Ćaći” ( što smo već napravili u Puli ), on mi objašnjava kako priprema novi projekt pod naslovom “Zvizdan”. U pitanju je film koji bi po duhu trebao biti sličan “Tulumu”, bavio bi se ljubavlju i mržnjom na ovim prostorima, no nema govora o tome da ga se snimi u gerilskim uvjetima. Zbog njega je proteklih mjeseci obilazio Europu, išao na koprodukcijske forume i nailazio na dobar odaziv: - Suviše sam toga prošao da bih se samo tako dao uljuljkati komplimentima. Svaki konkretan prijedlog za suradnju za mene će biti veliko iznenađenje. Znam da ću u regiji lako naći partnere, no volio bih u takvom filmu imati njemačkog, talijanskog ili francuskog koproducenta.

Kakav je dojam stekao, kako danas kotira hrvatska kinematografija?

- Izvrsno, no ne govorim o filmovima. Ljudi poput utjecajnog britanskog producenta Simona Perryja smatraju da smo zahvaljujući Hrvatskom audiovizualnom centru napravili odličan sustav, bez konkurencije najbolji u regiji, a možda i u istočnoj Europi. Pohvale dobivamo i od stranih filmskih delegacija koje dolaze u Zagreb. Samo da još od tog oduševljenja ustrojem HAVC-a naposljetku profitiraju i autori.

Minimalistički projekti poput “Ćaće” ovise ponajprije o dobrom izboru glumaca, a u tome je Matanić imao sreće, jer su Ivo Gregurević, Judita Franković, Iva Mihalić i Igor Kovač svi odreda izvrsni.

- Danas je s glumcima posve druga situacija nego devedesetih, oni su izrasli u najvažniji adut hrvatske kinematografije. Sve prate, za sve se zanimaju, ne morate im objašnjavati tko su braća Dardenne, tko je Michael Haneke i zašto je sjajni grčki ‘Očnjak’, ove godine nominiran za Oscara, važan film.

Kazalište važnije

Dok sam ja studirao režiju, glumcima se stalno ponavljalo kako je kazalište važnije od filma, no ta su vremena prošla. Uostalom, i ja sam tada više naučio o produkciji i guranju projekata po europskim pitching forumima na Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu negoli na Akademiji dramskih umjetnosti.

A kako je izgledalo snimanje?

- Isprva su svi sudjelovali u navigaciji priče, čak i moj direktor fotografije Vanja Černjul, dok ja to nisam petog dana odlučno prekinuo. Vratili smo se na prvotni koncept, ali oplemenjen razgovorima koje smo u međuvremenu vodili.

Strana distribucija

Matanić mi je ponosno proslijedio link koji upućuje na poznati web portal Twitchfilm.com, na kojem izvjesni Todd Brown predstavlja kino-foršpan “Ćaće” uz opasku: “Ako ne smatrate da je Hrvatska plodno tlo za trilere - ili bilo kakvu drugu vrstu filmova - možda vas ovaj trailer u tome razuvjeri”.

Upozoravam ga da je takvo nešto mogao i očekivati. “Fine mrtve djevojke” imale su američku DVD distribuciju, u Njemačkoj su igrale u kinima, a odnedavno su tamo prisutne i na DVD-u, jer ih stranci percipiraju kao horor. Pred “Ćaćom” je također vrlo dobra međunarodna perspektiva (zasad se za film zanimaju ruski i - ne biste vjerovali - indijski festivali), jer je naslonjen na vrlo popularan žanr, koji se na internetu neprestano promovira. Pa ipak, Matanić kao da odbija napraviti pravi horor, u što su “Majka asfalta” i “Ćaća” lako mogli skliznuti.

- Točno sam vidio matricu po kojoj bi se ‘Ćaća’ mogao preobraziti u slasher s puno krvi i odsijecanja ruku i glava, no postavio sam sebi jasnu granicu, znao sam da želim napraviti psihološki triler. Inače, veliki sam poklonik horora, još kad sam bio klinac, a i od razdoblja dok sam kao srednjoškolac radio u videoteci na Jarunu i iznajmljivao piratske VHS kazete.

Bogat žanr

I on je, znači, poput Quentina Tarantina, svoje filmsko obrazovanje stekao među videokazetama?

- Ne baš, jer ponuda nije bila jako bogata, ali smo imali ‘Bad Taste’ Petera Jacksona. Stalni klijenti bili su mi Josipa Lisac, čak i Dečki s Knežije. Njih nisu zanimale drame, posudili bi poneku komediju, ali su ponajviše tražili akcijske filmove.

Zašto tako obigrava oko horora?

- Jer je to jako bogat žanr: mnogi se veliki redatelji vole poigravati napetošću, pa čak i Haneke, osobito u filmu ‘Skriveno’. Njemu sam posvetio svoj rad iz teorije kada sam diplomirao režiju na Akademiji i vodio na ispitu polemiku s profesorom Hrvojem Turkovićem, koja je - bar si tako utvaram - završila neriješeno. Kada bih dobio priliku režirati u Americi, svakako bih se opredijelio za horor, odnosno za neku vrstu žanrovskog filma. Velika je stvar što danas nemate samo slashere, nego i psihološke stvari koje se fino igraju sa živcima gledatelja, poput serijala ‘Paranormalno’.

Hrvatski u kinu

Kakva su očekivanja oko odjeka “Ćaće” u našim kinima?

- Ne mogu to procijeniti, znam samo da publika kojoj se ja obraćam ne odlazi redovno u kino, za nju se filmovi koji je zanimaju prikazuju prvenstveno na festivalima. Čak i jako malo hollywoodskih filmova u nas ima uspjeha. Naravno da je ‘Sumrak saga’ jako gledana, ali velik broj odličnih američkih filmova ne skupi više od pet tisuća gledatelja. Zato je dobro što postoje hrvatski filmovi kao što je ‘Koko i duhovi’. Zahvaljujući njemu, klinci mogu čuti kako se u kinu govori hrvatski, inače o tome ne bi imali pojma.