Serijal o Čovjeku-pauku ima najčudniju kreativnu krivulju u novijoj povijesti holivudskih blockbustera. Nastupni film Sama Raimija iz 2002. predstavljao je korektno polaganje temelja za kasniji serijal, s vješto napravljenim scenama letenja glavnog protagonista između njujorških nebodera, a i Tobey Maguire svojim je dječačkim licem sugestivno dočarao naslovnog protagonista, razapetog između svijeta djetinjstva i zrelosti.
“Spider-Man 2” bio je ozbiljan odskok, s dobro razigranim ljubavnim trokutom između Petera Parkera, Harryja Osbornea i Mary Jane Parker te s neuobičajeno slojevitim negativcem ( Alfred Molina kao Doc Ock), da bi se sve sunovratilo u “trojci”, pretrpanoj ekstravaganciji u kojoj se Čovjek-Pauk zapetljao u suviše ozbiljna pitanja odnosa superjunaka i njegovih poklonika. U kompaniji Sony trijezno su procijenili da ekipu treba promijeniti, a bezobrazna dosjetka da istu priču izlože iznova profunkcionirala je zahvaljujući vrlo dobroj režiji Marca Webba i svježim nastupima Andrewa Garfielda i Emme Stone.
Pokazali su da vladaju tim kompliciranim ustrojem u kojemu treba balansirati osobno i spektakularno, pa se moglo očekivati da će “dvojka” biti još bolja. Nije baš tako ispalo, a glavni je krivac rutinski scenarij Alexa Kurtzmana, Roberta Orcija i Jeffa Pinknera: prva dvojica potpisani su na previše blockbustera proteklih godina da bi se od njih očekivalo osobito nadahnuće kao tandem su se očito zasitili jedan drugoga jer su upravo objavili da se razilaze), dok je trećem ovo prvi film, dosad je radio samo za televiziju.
Već je polazna pretpostavka banalna, Gwen Stacy (Stone) zasitila se toga da svoga hrabrog dečka mora dijeliti s čitavim New Yorkom, no sudeći prema prvom filmu, to je prilično pametna cura kojoj to ne bi smio biti problem: bit će prije da scenaristički trojac nije znao što bi, pa je odlučio na taj način razigrati priču. Nisu baš za pohvalu ni flash-backovi u kojima se pokazuje što je bilo s mamom i tatom Petera Parkera. Taj dio frapantno podsjeća na slične motive u serijalu o Harryju Potteru, što ne služi na čast Kurtzmanu i društvu: krasti od kolega koji su već zgrnuli milijarde dolara svjedoči o duhovnoj lijenosti.
U filmu imate čak tri negativca. Paul Giamatti kao Rhino ima kratak nastup, očito ga čuvaju za kasnije nastavke, dok su Jamie Foxx - Electro - i Dane DeHaan - Green Goblin - dobili zapažen prostor. Electro zasigurno prevelik. Kada se nakon pretvorbe iz obična čovjeka u svjetlucavu neman prvi put pojavi u crnim gaćama, dođe vam da se nasmijete: odakle li su se samo one stvorile, zar da bi sve ispalo čednije? S Electrom kao protagonistom film počinje koketirati s crtićem: previše je tu animacije i kompjutorske grafike, postoji granica kada to prestaje biti uvjerljivo.
Green Goblin, pak, ima drugi problem: mladi Dane DeHaan jedan je od najzanimljivijih novih glumaca, no dizajn Goblina kao da je radio ne osobito vješt dizajner - raščupan je i zgužvan, poput beskućnika među superjunacima. Ciljna publika - ponajprije klinci - možda bude zadovoljna, no ipak smo navikli da se ovakve bombastične produkcije ozbiljnije pripremaju. Novi nastavci najavljeni su za 2016. i 2018. godinu: pametnije bi im bilo da uspore i smisle koncept koji neće imponirati samo infantilcima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....