Čaroban Ocelotov crtić spoj je najmodernijeg i drevne tehnike animacije

ZAGREB - Kad je prije dvije godine 3D crtić “Nebesa” otvorio canneski festival, komentatori su ustvrdili kako je visoka filmska kultura prihvatila postojanje 3D. Nakon ovogodišnjeg Berlina, može se reći da su 3D prihvatili i klasici visoke filmske kulture. Trojica njih - Wim Wenders , Werner Herzog i Michel Ocelot - na ovom se Berlinaleu predstavljaju filmovima koje se gleda s naočalama.

Iskrena fascinacija

Wendersov plesni 3D film “Pina” još očekujemo, a Herzogov dokumentarac “Špilja zaboravljenih snova” o pećinskim crtežima iz Chauveta prikazan je u nedjelju navečer. Ali, berlinski je vikend u službenoj konkurenciji donio “Noćne priče” (Les contes de la nuit), animirani 3D film veterana francuske animacije Michela Ocelota, zagrebačkoj publici poznatog po filmu “Azul i Asmar”.

“Noćne priče” nastale su na temelju istoimenog serijala kratkih animiranih TV filmova nastalih za francusku TV. Ocelot je kompilirao njih pet, dodao jedan premijerni i sve skupa “dogradio” na 3D tehnologiju. Na prvi pogled zvuči kao podgrijani jučerašnji ručak, ali svatko tko se dosad nije susreo s “Noćnim pričama” ostat će iskreno fasciniran.

Više je manje

“Les contes de la nuit” omnibus je šest izmišljenih bajki ambijentiranih od Kariba do Tibeta i renesansne Burgundije. U vizualnom smislu, Ocelotov je film neobičan spoj najmodernijeg i najdrevnijeg. Tu je, dakako, 3D, no osnovna animacijska tehnika je animacija silueta, drevna tehnika, kudikamo starija i od samog filma. Štos je u tome da su likovi i prednji plan uvijek crni, a pozadina se kupa u blještavilu kolorita, što filmu daje snoviti efekt starinske slikovnice.

Berlinski vikend donio je još dva filma u konkurenciji. Prvi od njih je “Yelling to the Sky” (Urlanje u nebo), autobiografski film njujorške crne redateljice Victorije Mahoney.

Ona je dijete rasno mješovitih roditelja, odrasla u Bronxu gdje je do kraja srednje škole već dilala drogu, hodala s dilerom koji je ustrijeljen na košarkaškom igralištu, a i otac ju je mlatio. Sve to nalikuje velikom hitu sa Sundancea “Precious”, tim više što se u važnoj epizodi pojavljuje i glavna glumica “Precious”, Gabourey Sidibe.

Međutim, to su stilski potpuno različiti filmovi. Dok je “Precious” bio akademski klasičan i upakiran da dobije Oscare, “Urlanje na nebo” je mali, prljavi, garažni film sniman s ruke neoštrom kamerom, dobar primjer manje-je-više estetike koja je obilježila ovo desetljeće.

Filmova izvan konkurencije ima toliko da je teško bilo što izdvojiti, no ovdje je s dosta razloga svačiji miljenik postao kanadski film “En Terrain Connus” (Poznati teren) kvebečkog režisera Stephanea Lafleura.

Smješten u ledenu zabit gdje starosjedioci govore iskrivljeni francuski , Lafleurov film na duhovit način prikazuje jednu disfunkcionalnu obitelj.

Tu je otac udovac, tvrdi i dosadni tiranin, sredovječni sin kojeg se doma još tretira kao adolescenta, te sestra koja živi u braku koji joj je dodijao. Lafleur je u sve to unio finu crtu apsurdnog humora i kaurismakijevske “pomaknutosti”. Bez sumnje, film koji ćemo viđati po festivalima.

Kriminalistička saga

Vrijedi spomenuti i japanski film “U bijelu noć” redatelja Yoshihira Fukagawe. Prikazan u programu Panorama, Fukagawin je film u Berlin stigao s reputacijom jednog od deset najgledanijih filmova sezone u Japanu.

Junak filma je policijski inspektor kojeg 18 godina mori neriješeni slučaj ubojstva.

Žrtva ubojstva bio je vlasnik zalagaonice u siromašnom tokijskom slamu, a policija je digla ruke od slučaja kad su svi osumnjičeni jedan za drugim postradali pod čudnim okolnostima. Kao umirovljenik, inspektor Sasagaki ponovo otvara slučaj i otkriva zavjeru u kojoj su ključnu ulogu imala djeca.

Riječ o je o visokobudžetskoj krimi-sagi koja traje dva i pol sata i odvija se u tri epohe.