Brad Pitt traži prava za film o čileanskim rudarima: Kad prođe drama, stiže Hollywood

ZAGREB - Prema danas dostupnim podacima, prvi pravi dugometražni igrani film snimljen je 1906. u Australiji. Snimila su ga stanovita braća Tait, a zvao se “Povijest Kellyjeve bande”. Film se, dakako, bavio životom i smrću Neda Kellyja, australskog razbojnika koji je nekoliko godina ranije obješen na melburnškom stratištu. Prvi dugometražni film je, dakle, bio je snimljen po istinitoj priči , iz crne kronike.

Priče o nesrećama, krvoprolićima, atentatima i ubojstvima fascinirale su ljude onda kao i sada.

69 dana interesa

Samo tri godine prije australskog filma u Splitu je 9000 ljudi na obalu izišlo vidjeti “našeg Neda Kellyja”, ostarjelog hajduka Andrijicu Šimića koji je nakon 30 godina izišao s robije u Kopru. Otprilike u isto vrijeme, omiljeni žanr u europskom nijemom filmu bili su lažni politički dokumentarci: publici su prodavani kao autentične snimke, a u njima su dvojnici kneževa, kraljeva i premijera fingirali atentate, ceremonije i parade. Stvarni pak snimci atentata i nesreća - poput Zapruderovog filma o ubojstvu Kennedyja - i do danas su vruća roba na You Tubeu.

Publiku je, dakle, uvijek privlačilo sve što je “based on a true story”. Tako je i ovoga ljeta i jeseni cijeli globus 69 dana prikovan uz televizor pratio spašavanje 33 rudara iz okna rudnika bakra Copiapo u sjevernom Čileu. Kad jedan događaj prati milijarda gledatelja, nema sumnje da ta priča ima ono što se zove “ljudski interes”. A tamo gdje toga ima, nastupa Hollywood.

Tako je stupio i na čileansko nalazište bakra, u obličju Brada Pitta koji je početkom tjedna ponudio predstavniku minera ugovor za film o drami rudara. I time se potencijalno pridružio dugom nizu filmova temeljenim na nesrećama i udesima. U samo godinu dana nakon nesreće “Titanica” (1912) snimljena tri filma o njoj, po jedan u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.

Tanhofer i Berković

Tijekom međuratnog razdoblja objektivna zapreka filmovima po dramatičnim događajima bila su produkcijska ograničenja. Premda ih je bilo, poput Fordovog “Hurikana” (1936, prema naletu razornog vjetra) ili “San Francisca” (1936, o strašnom potresu iz 1906), filmovi o nesrećama kudikamo su manje zastupljeni od ratnih filmova, vesterna i mjuzikla. Među rijetkim iznimkama je film o rudarskoj nesreći u Walesu “Stars Look Down” Carola Reeda iz 1939.

Tijekom pedesetih, jedan od najvrjednijih filmova o nesreći stigao je iz hrvatske kinematografije. Riječ je dakako o filmu “H8” Nikole Tanhofera, koji anticipira ono što će dekadu kasnije postati “film katastrofe”, a Tanhofer i njegov scenarist Zvonimir Berković film su bazirali na krvavoj autobusnoj nesreći koja se 1956. dogodila na cesti Zagreb - Beograd.

Zlatne 70-e

Zlatno razdoblje “filma katastrofe” počinje 1970. filmom “Aerodrom” nomiiranim za 10 Oscara. Rijetko bazirani na istinitim događajima, pesimistični i katastrofični, filmovi katastrofe iz 70-tih bili izraz tjeskobe srednje klase koja je osjećala da su “stvari pošle kvragu”, slično kao i njihovi srodnici iz 90-tih koji su odraz strahova od globalne propasti. Unutar suvremenog žanra filma katastrofe, nefikcijski su filmovi tek iznimke, no spomena vrijede barem dva: prvi je dakako Cameronov “Titanic”, a drugi “Savršena oluja” (2000), Wolfganga Petersena o uraganu koji je u studenom 1991. progutao masačusetske ribare. Film dvijetisućutih u ključnom je ostao obilježen odnosom prema terorističkom napadu 11. rujna, katastrofi s političkim predtekstom, koja je šokirala filmsku industriju i izazvala dva vala reakcija. U prvoj fazi, 11. rujna je bio posvemašnji tabu,a od sredine 90-ih pojavljuju se prvi filmovi koji, međutim, idu u smjeru precizne dokudrame. Takav je slučaj izvrsnog filma “United 93” Britanca Paula Greengrassa, ili manje uspjeliog “WTC” Olivera Stonea iz iste godine.

Ako u suvremenom filmu, međutim, treba tražiti vrhunske filmove o zbiljskim velikim nesrećama, treba ih tražiti među dokumentarcima.